Markiz 'Savršeni svijet', Ocjena: 9/10
(Croatia Records, 2010)
Recesija i moralno posrnuće društva očito su inspirativne kategorije, a debitantski album zagrebačke grupe Markiz još je jedan u dugom nizu koji potvrđuje pradavnu tezu - što je država u većoj banani, rock scena je bolja. Lansirani iz Denykenovog laboratorija zvuka, Markiz su prizivajući 'Savršeni svijet' postali rokerski pandan Elementalu, s kojim, iako su im glazbeni temelji sazdani od različitog tkiva, dijele puno toga.
Primjerice, daleko najupečatljivija stvar s albuma, otvarajuća 'Autobiografija', nosi ubojitost Elementalovog 'Vertiga', kao i moćnu lirsku ekspresiju pjesme 'Tako lijepa'. Markiz tako od samog početka pokazuje da zna udariti ravno u metu, derući kožu celeb-kulturi i kapitalističkim frikovima, da može znalački pretočiti rokerski riff u ska, funky ili jazz ritam i s klasičnom rock postavom preskočiti sve zvukovne zamke tipične za nadobudna debi-ostvarenja.
Zvuk grupe gitaristički su kreirali Alen Kraljić (Pipsi, Bare) i Saša Jungić (Ramirez), no najjača snaga Markiza leži u autorskoj zrelosti gitariste Andreja Babića i vrsnoj pjevačici Ines Mlinarić Stakić zvanoj Red. Kako instrumentalni dio Markiza iz pjesme u pjesmu luta do žanrovskih rubova, Red se bez prevelikih kvalitativnih odstupanja transformira u mladu Josipu Lisac ('Ostani dama') ili zabriljira u maniri Zorice Kondže ('Jedina').
Osim u 'Autobiografiji' koja 'hvata' na prvu, Markiz bez razbacivanja mudrih poruka i prevelikih riječi najefektnije zvuče kad oslikavaju beskrupuloznost, nemoralnost i sumniiv background društvene elite u 'Poduzetniku' ili seciraju političku zbilju u nabrijanom 'Naivcu'. Ništa manje uvjerljivima nisu ni ogoljena i tmurna 'Nas', kao ni šlageristici sklona 'Grad'. Teksta i glazbe uhvatio se i producent Denyken, stvorivši jazzoidan pop 'Noć na zemlji', a hoće li Babićeva parodija za mikrofonom u 'Stilistu' imati snagu veću od jednokratnog vica, vrijeme će pokazati.
No, vrijeme će sasvim sigurno biti naklonjeno albumu 'Savršeni svijet', jer dobro posloženi stihovi, uvjerljiva sviračka postava i izuzetno otpjevan materijal nema roka trajanja.
Joe Cocker 'Hard Knocks', Ocjena: 6/10
(Columbia / Menart, 2010)
Je li se lakše održavati na površini oviseći o vlastitoj inspiraciji ili odabrati put vrhunskog interpreta i čekati na dobar, nečiji tuđi materijal? Joe Cocker odavno je odlučio koji će biti njegov put i od vremena kada ga je proslavila obrada 'With a Little Help From My Friends' te nastup na Woodstocku, ustalio se među rokerske legende zahvaljujući ponajviše vokalnoj prepoznatljivosti.
Teško je na njegovu 21. albumu 'Hard Knocks' pronaći svježinu i glazbeni rukopis koji će pobuditi novo zanimanje za interpreta stare škole, no ono što njegov obožavatelj očekuje - to uglavnom i dobije. Produkcijski kristalno 'čisti' gitara i bubanj, pokoja truba, kvalitetan ženski back vokal i poznati hrapavi glas čine ugodnu zvučnu kulisu koju možete preslušati u komadu, bez da vam počne ići na živce.
Klasičan nepretenciozni rock, kojim 66-godišnji Cocker ugodno popunjava umirovljeničke dane, kreće se od umjereno brze, naslovne 'Hard Knocks', a završava gospel obradom Dixie Chicksa 'I Hope'. Prostor između napunio je mladenačkima 'Get On', 'Stay the Same' i 'Runaway', laganima 'Unforgiven' i 'So It Goes', upečatljivom 'The Fall' te najboljim trenucima albuma - 'Thankful, koju je obogatio vokalima gospel-zbora i klavirskom 'So'.
Simpatičnost je još uvijek prisutna, prepoznatljivost također, produljivanje diskografskog života sasvim opravdano... i to je uglavnom to. Uzbudljivost je s godinama negdje isparila.
Colonia 'X', Ocjena: Broj iz naslova albuma podijelite s istim tim brojem, pa rezultat pomnožite s jedan
(Menart, 2010)
Coloniji, odnosno Tomislavu Jeliću, Borisu Đurđeviću i Indiri Vladić, mora se priznati da su u drugoj polovici devedesetih, baš onih dana kada je dance pokret u Hrvatskoj konačno ispustio samrtni hropac, shvatili da isti taj ritam samo treba ogoliti i ubrzati, stvoriti navijačku inačicu dancea, i to će biti to. I bilo je, a hiperprodukcija Colonije bila je takva da su već tri i pol godine nakon prvijenca 'Vatra i led' imali prvo službeno best of izdanje.
Od tada se nije puno promijenilo. Matrice su ostale iste, tekstovi su uglavnom ostali isti, koncept se nije mijenjao, jedino što je, na neku foru, Colonia postala masovno obožavana te komercijalno i više nego isplativa.
Album 'X' iliti 'Deset' donosi petnaest pjesama. Petnaest! I kao da nikad, nikad, nikad ne završava. Osim što nakon završetka te jedne pjesme, rascjepkane na petnaest dijelova, imate potrebu zahvaliti tišini što postoji, počnete kontemplirati o smislu svega te se zapitate možete li nekako vratiti zadnjih sat vremena života.
S CD-a informacije su dolazile kao na traci. Indira je 'Nedodirljiva', u 'Poljubi me za kraj' izgubila je svoje ja, prežvakanu frazu 'više nema nas' upotrijebila je u 'Jutro moje nema boje', dijelila je savjete za dugotrajnu vezu u 'Nisam ti jedina ali sam ti najbolja', dokazala je da Colonia ima itekako veze s turbo-folkom u 'Daj mi 5 minuta', njezin najveći grijeh je neuspjeh ('Bijela zastava'), povisila je Balaševićev ulog, pa umjesto jednog mjeseca, ona mrzi dva ('Ne volim rujan i listopad'), a kad ne može više lagati kroz usta, nađe druge načine ('Lažu oči moje').
Vrijeme vratiti ne možete, što ste poslušali više ne možete anulirati, ipak ako vas Colonijini ritmovi pozovu na ples, slobodno zaplešite, nije grijeh. No, neka dublja vrijednost ovog albuma negdje je dobro skrivena. Ako je vjerovati gusarskim pričama, bogatstvo se krije obično ispod znaka X. Stoga, pogledajte na omot pa sami zaključite gdje se blago nalazi...
>> The White Stripes, Sting, Leonard Cohen i Brandon Flowers
