Kako izaći iz začaranog kruga siromaštva djece i mladih?

U siromaštvu djeca dijele sudbinu svojih roditelja, a svoje razvojne potrebe mogu ostvariti samo uz povećanu brigu društva.

---

U srijedu, 19. travnja 2017., održano je predavanje u dvorani Knjižnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) na temu "Kako (društvene) znanosti mogu pridonijeti izlasku iz začaranog kruga siromaštva djece i mladih?“

Vezani članci HAZU: Izjava Znanstvenog vijeća nije službeni stav Akademije Pljušte kritike zbog osude Istanbulske konvencije: "Izjava je u potpunosti neistinita i nedostojna HAZU-a"

Dugotrajna ekonomska kriza suočila je hrvatsko društvo s povećanjem nezaposlenosti i siromaštva. U siromaštvu djeca dijele sudbinu svojih roditelja, a svoje razvojne potrebe mogu ostvariti samo uz povećanu brigu društva. Polazeći od tzv. "treće misije" znanstvene zajednice koja podrazumijeva društvenu angažiranost i utjecanje na oblikovanje javnih politika, ključno je temeljem novih spoznaja o posljedicama dječjeg siromaštva i kontinuiranog življenja u riziku od siromaštva potaknuti socijalne inovacije usmjerene na konstruktivne oblike njihovog ublažavanja.

Na temelju višegodišnjih istraživanja koje je pod vodstvom prof. dr. sc. Martine Ajduković provodio tim Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, prikazati će se složenost neposrednih i dugoročnih nepovoljnih učinaka odrastanja u siromaštvu na razvoj djece: od osjećaja srama i stigmatizacije, veće izloženosti vršnjačkom nasilju, više razine internaliziranih i eksternaliziranih problema i nižih obrazovnih aspiracija, do veće spremnosti na odlazak iz zemlje onih koji su usprkos svojim teškim životnim okolnostima uspješniji školi.

Ovi će nalazi poslužiti za raspravu o rasponu mogućeg djelovanja - od povećanja kompetencija stručnjaka da razumiju učinke strukturalnih ograničenja na živote djece i svoje uloge u njihovom ublažavanju, preko razvijanja učinkovitih strategija pomaganja djeci i obitelji u riziku od siromaštva, do prevladavanja regionalnih razlika u osiguranju jednakih mogućnosti siromašne djece već od najranije dobi, do javnih politika koje će to omogućiti. I na kraju, pitanje kako osigurati da argumentirani „glas“ istraživača dođe do onih koji odlučuju o raspodjeli društvenih resursa i definiraju standarde rada s djecom i mladima u riziku od siromaštva?