Nelson Rolihlahla Mandela, bivši predsjednik Južnoafričke Republike (JAR), kojega smatraju ikonom borbe protiv rasističkog društvenog uređenja u toj zemlji, tzv. apartheida, rođen je 18. srpnja 1918. godine u selu Mvezo u jugoistočnom dijelu JAR-a. Zapravo je rođen kao Rolihlahla Dalibhunga, dok mu je englesko ime Nelson dao učitelj u osnovnoj školi. Poznat je i po svom plemenskom nadimku Madiba.
Pročitajte i ovo
Kada je navršio 23 godine, pobjegao je iz rodnog kraja, gdje je trebao stupiti u unaprijed dogovoreni brak, u Johannesburg. Ondje je na afrikanerskom Sveučilištu Witwatersrand studirao i diplomirao pravo.
Tijekom studija susretao je ljude različitih rasa i uvjerenja, a na vlastitoj je koži osjetio što znači rasizam. Sve mu je to pobudilo interes za politikom tako da se 1943. godine učlanio u Afrički nacionalni kongres, političku stranku i pokret koji se borio za prava crnaca. Bio je jedan od suosnivača stranačke mladeži.
Godinu kasnije vjenčao se s Evelyn Mase, koja mu je u 14 godina braka rodila četvero djece. 1952. godine stekao je licencu za bavljenje odvjetništvom te je u Johannesburgu s partnerom Oliverom Tambom otvorio odvjetnički ured.
Njih su dvojica zajednički vodili kampanju protiv apartheida, koji je pobjedom bjelačke Nacionalne stranke na izborima 1948. godine i formalno uveden kao društveno uređenje. Posebno su se usredotočili na borbu protiv tzv. dopusnica, dokumenata koje je crno stanovništvo, za razliku od bijelog, moralo vaditi za gotovo sve - od zapošljavanja do useljenja u novi stan.
Obojica su, zajedno s još više od 150 aktivista i članova ANC-a, 1956. godine optuženi za veleizdaju, no nakon višegodišnjeg su suđenja oslobođeni. Godine 1958. stupio je u brak s Winnie Madikizela, koja je kasnijih godina također bila politički aktivna.
Mandela je 1960. godine, nakon zabrane ANC-a, otišao u političku ilegalu. Poslije masakra u Sharpevillu, u kojem je policija ubila 69 crnaca, zaključio je kako se protiv rasističkog režima treba boriti i nasilnim metodama. Bio je jedan od suosnivača vojnog krila ANC-a.
Vlasti su ga uhitile 1962. godine, a nakon kraćeg suđenja osuđen je na pet godina zatvora zbog sabotaže. 'Uvijek sam se zalagao za ideal demokratskog i slobodnog društva u kojem svi pojedinci žive u zajedništvu i imaju jednake šanse. To je ideal za koji živim i koji će se, nadam se, ostvariti. Bude li trebalo, to je ideal za koji sam spreman i umrijeti', rekao je Mandela u sudnici.
Dvije godine kasnije, protiv njega je podignuta nova optužnica, za pokušaj državnog udara, te je osuđen na doživotnu robiju. Kaznu je sve do 1982. godine služio u zloglasnom zatvoru na otoku Robben. Ondje je, radeći u zatvorskom rudniku, obolio od tuberkuloze, što mu je ostavilo trajne zdravstvene posljedice.
Mandelin partner Oliver Tambo 1980. godine pokrenuo je višegodišnju međunarodnu kampanju kojom je tražio njegovo oslobađanje. Njezin vrhunac bio je 1988. godine na Wembleyju, gdje je više od 70.000 ljudi uz izravni televizijski prijenost na koncertu uglas pjevalo 'Oslobodite Nelsona Mandelu'.
Kampanja je imala velikog odjeka te je nagnala mnoge države da već postojeće sankcije protiv rasističkog režima dodatno pojačaju. Vlasti na čelu s FW de Klerkom popustile su 1990. godine, kada je Mandela oslobođen (11. veljače), ANC-u je ponovno dozvoljeno političko djelovanje, a ubrzo su počeli i pregovori o ukidanju sustava apartheida.
U prosincu 1993. godine pregovori su bili pri kraju, a Mandela i de Klerk su podijelili Nobelovu nagradu za mir. Pet mjeseci kasnije održani su prvi demokratski izbori na kojima su ljudi, neovisno o boji kože, imali pravo glasa. ANC je osvojio premoćnu većinu, jednako kao i Mandela koji je izabran za prvog crnog predsjednika Južnoafričke Republike.
On se u međuvremenu razveo od druge supruge Winnie, a na svoj 80. rođendan stupio je u treći brak, s udovicom predsjednika Mozambika Gracom Machel.
Kao predsjednik je obavljao uglavnom ceremonijalne dužnosti te je putovao svijetom koji ga je slavio kao heroja i borca za demokraciju i slobodu. Njegov zamjenik i kasniji predsjednik Thabo Mbeki obavljao je dnevne izvršne dužnosti.
Podržao je osnivanje Komisije za istinu i pomirbu, koja je pridonijela normalizaciji odnosa bjelačkog i crnačkog stanovništva JAR-a. Jedan od članova Komisije, anglikanski nadbiskup i dobitnik Nobelove nagrade za mir Desmond Tutu, Mandelu je nazvao 'ikonom pomirbe'.
Nakon silaska s vlasti nastavio je promovirati svoju zemlju putujući svijetom, no s vremenom se postupno povlačio iz javnog života. Ipak, pamtit će ga se po javnom priznanju da je njegov sin Makgatho preminuo od AIDS-a, bolesti o kojoj se ni danas ne govori previše u JAR-u. Pozvao je sugrađane da na sve oboljele gledaju kao na 'normalne osobe'.
Odigrao je i jednu od ključnih uloga u dovođenju Svjetskog prvenstva u nogometu u JAR. Na ceremoniji zatvaranja se posljednji put pojavio u javnosti, a otada su njegove snimke i fotografije stizale gotovo na kapaljku. Nakon izlaska iz bolnice u travnju ove godine objavljene su snimke na kojoj je bio vidno umoran. Sjedio je mirno i gledao u prazno dok su ga snimali i fotografirali, a uopće nije reagirao na osmijehe i dodire aktualnog predsjednika Jacoba Zume, koji je sjedio pored njega.
Tijekom posljednjeg boravka u bolnici u Pretoriji, njegov suborac Andrew Mlangheni pozvao je sve Južnoafrikance i Mandelinu obitelj, kojima je JAR bez živog Mandele nezamisliv da ga puste da ode. 'Vrijeme je da mu dopustimo odlazak... Tako da Bog to može učiniti na svoj način', kazao je Mlangheni.
-
priča provjerenogInternet preplavile snimke sa zagrebačkih ulica, ljudi hodaju goli i rastrojeni. Što je u pozadini? "Vrlo je tanka linija..."
-
NepojmljivoStrahota na groblju u okolici Zagreba: "Pa zar ovo nije krah čovječanstva?"
-
Poznati parRijetko ih viđamo zajedno: Zajednički izlazak bivšeg vatrenog i supruge izazvao je zanimanje prolaznika
