Nakon razorne moći asteroida, supervulkani su drugi najsmrtonosniji kataklizmički događaj koji može pogoditi Zemlju. U prošlosti su upravo oni bili odgovorni za masovna izumiranja i vulkanske zime u trajanju i po godinu dana. NASA vjeruje da je supervulkan Yellowstone veća prijetnja životu na Zemlji nego bilo koji asteroid. Zato su napravila plan kako riješiti njegov eksplozivan potencijal.

Galerija


Nacionalni park Yellowstone jedno je od najljepših mjesta u Sjedinjenim Državama. Netaknuta divljina prepuna je slikovitih pejzaža, a njegovi šareni vrući bazeni i gejziri privlače desetke tisuća posjetitelja svake godine.

No, ispod te lijepe, ali tanke kože - vreba čudovište.

Supervulkan u Yellowstoneu je vrlo aktivan. Ispod površine Zemlje nalazi se ogroman bazen magme. Izračunato je da sadrži oko 60 milijardi kubičnih milja rastopljenih stijena. Supervulkan Yellowstone eruptira otprilike svakih 700 tisuća godina. Posljednja velika erupcija bila je prije nekih 640 tisuća godina.

Smatra se kako je kataklizmička erupcija ovog vulkana prije 2,1 milijun godina pobila tisuće pretpovijesnih životinja te gotovo polovicu Sjeverne Amerike prekrila pepelom i prašinom.

"Bio sam član NASA-inog savjetodavnog vijeća za planetarnu obranu koje je proučavalo načine za obranu Zemlje od asteroida i kometa", izjavio je za BBC znanstvenik Brian Wilcox iz NASA-inog laboratorija Jet Propulsion (JPL). "Tijekom tog istraživanja došao sam do zaključka da su supervulkani puno veća prijetnja od asteroida ili kometa".

Na Zemlji ima oko 20 poznatih supervulkana. Velika erupcija događa se otprilike jednom svakih 100.000 godina. Izgledi da neki eruptira su mnogo veći od izgleda da se ponovi scenarij poput onog kada je na Zemlju pao komet koji je izbrisao dinosaure. 2012. godine UN je procijenio da bi uslijed duge vulkanske zime, koja bi nastala nakon erupcije, zalihe hrane za čovječanstvo potrajale samo 74 dana.

Supervulkan je vrlo različit od uobičajene koncepcije visokih kamenih stožaca koji povremeno izbacuju kamenje i pepeo. Kada on eruptira, to nije uz prasak.

Umjesto toga, ogromne količine magme i oblaci dima polako bi "puzali po krajoliku" i pokrili velik dio Sjedinjenih Država debelim slojem pepela i lave. U slučaju Yellowstonea dovoljno da klimu u cijelom svijetu promijeni za idućih nekoliko stoljeća. A to se u povijesti Zemlje već događalo.

NASA ima plan

NASA je stoga, zadužila tim stručnjaka da napravi plan kako to spriječiti. Došli su do zaključka kako je jedini odgovor na prijetnju supervulkana pronalazak načina kako ohladiti magmu.

Naime, supervulkani eruptiraju jedino kada su rastopljene stijene dovoljno vruće da postane jako tekuće. U nešto hladnijem stanju su deblje i ljepljivije i ne kreću se brzo.

U NASA-inom laboratoriju JPL su izračunali da bi supervulkan na rubu erupcije morao biti ohladen oko 35 posto. Stoga predlažu da se hlađenje napravi bušenjem površine supervulkana kako bi se ispustila para.

No, i to ima svoje rizike. Ako krenu bušiti preduboko to bi odzračivanje moglo uzrokovati eksplozivnu dekompresiju koja bi mogla pokrenuti točnu onu vrstu erupcije koju znanstvenici pokušavaju izbjeći.

Umjesto toga, NASA-ini znanstvenici predlažu bušenje rupe duboke 5 milja (oko 8 kilometara) u hidrotermalnu vodu koja se nalazi ispod površine i sa strane komora prepunih magme. Te tekućine, koje čine Yellowstoneove poznate vruće bazene i gejzire, već u atmosferu ispuštaju između 60 i 70 posto topline iz komora magme koje se nalaze ispod njih.

Ako stvar bude jako hitna NASA predlaže da se u ogromne bazene zagrijane vode ubrizga hladnija voda koje će izvući još više topline. To bi moglo spriječiti magmu u supervulkanu da dostigne temperaturu na kojoj bi eruptirala.

Takav projekt mogao bi stajati više od 3,5 milijardi dolara. No, to nije ništa u usporedbi s troškovima koje bi imali kada bi otkopavali dvije trećine kontinentalnih Sjedinjenih Država ispod brda vulkanskog pepela. I čak bi moglo biti isplativo jer bi se para iz pregrijane vode mogla iskoristiti za dobivanje električne energije.

"Time bi vratili početnu investiciju i dobili električnu energiju koja može napajati okolno područje u razdoblju od nekoliko desetaka tisuća godina", pojasnio je prof. Wilcox.