Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Ruska intervencija u Siriji dijelom je strateška, ali Vladimir Putin ima još jedan razlog, dugogodišnje uvjerenje, zbog kojeg podupire sirijskog predsjednika.


U noći 5. prosinca 1989. godine Vladimir Putin, tada pukovnik u KGB-u, gledao je kako tisuće istočnonjemačkih građana zauzimaju sjedište tajne policije Stasi. Berlinski zid probijen je mjesec prije, a komunistička vlast koja je vladala Istočnom Njemačkom od kraja Drugog svjetskog rata bila je na izdahu dok su prosvjednici izlazili na ulice diljem zemlje, piše NY Times.

Mladi dužnosnik i budući ruski predsjednik, tada 37-godišnjak, mogao je samo bespomoćno stajati u objektu KGB-a u Dresdenu nekoliko stotina metara dalje. Iako je preuzimanje sjedišta Stasija bilo relativnom mirno, u Putinovom umu gomila je bila pomahnitala, poremećena i opasna, a iskustvo te noći progonilo ga je kao ništa drugo tijekom njegove karijere obavještajnog časnika.

Zračne snage, kopnene snage, protuzračna obrana: 'Rusi su nagomilali vojsku u Siriji!

Vezani članci Slika nije dostupna Kerry zaprijetio Asadu u slučaju kršenja dogovora o razoružanju Slika nije dostupna Asad osobno potvrdio: Imamo kemijsko oružje i predat ćemo ga

'Osjećao sam kao da je to moja krivnja', rekao je jednom od svojih najstarijih prijatelja Sergeiu Rolduginu.

Istočna Njemačka uskoro je prestala postojati, kao i Sovjetski Savez nakon neuspjelog puča u kolovozu 1991. godine. Putin je za Sovjetski savez rekao da je bolovao od 'paralize moći'. Ta dijagnoza bila je pokretačka snaga u njegovoj konsolidaciji političke moći, a može poslužiti i za objašnjavanje ruske intervencije u Siriji koja za cilj ima ojačati opkoljenu vladu sirijskog predsjednika Bašara al Asada.

PUTIN UPOZORAVA Angeli Merkel poslao telegram

Duh masovnog provjeda, odnosno vladavine mase, jedan je od onih koji je progonio Putina tijekom njegovog političkog života i taj strah leži u srcu njegovog vjerovanja u primat državnog tijela iznad svega drugog, kod kuće i u inozemstvu.

Istočni Nijemci smatrali su svoje prosvjede izrazom narodne volje, baš kao i mnogi Sirijci koji su protiv Asada počeli prosvjedovati 2011. godine. No, Putin je na to sve gledao kao na nezakonitu uzurpaciju državne vlasti. I sve to u njegovom umu ne dovodi do pozitivnih političkih promjena, nego do kaosa.

'Naravno, politički i socijalni problemi gomilali su se dugo vremena u ovoj regiji, a ljudi su htjeli promjene. Ali što je stvarni ishod?', zapitao se Putin prošlo ponedjeljka, govoreći u Ujedinjenim narodima prvi put u 10 godina,

Sve stroža pravila

Kolaps Sovjetskog saveza i kaos koji je uslijedio zamračio je Putinovo mišljenje o slobodnoj demokraciji - i karakteru njezinih sastavnica. Bio je duboko ambivalentan oko prosvjeda koji su ubrzali raspad Sovjetskog Saveza, a pozdravio je prisilan odgovor Borsa Jeljcina na politički ustanak tijekom ustavne krize 1993. godine, koja je kulminirala granatiranjem parlamenta.

Pouka koji je izvukao iz Jeljcinove vladavine bila je da samo državna vlast može spriječiti ekonomski i politički kaos. To uvjerenje je rašireno i u Rusiji zbog čega Putin uživa istinsku popularnost kod kuće.

Na sastanku stranih akademika 2005. godine Putin je navodno rekao da je ruski narod nazadan i da se ne može prilagoditi demokraciji, te da im treba vremena.

Neimanje povjerenja u narodnu volju bilo je opravdanje za zakone koji su ograničili neslaganje kod kuće. Sa svakim izborima Kremlj je postrožio pravila vezana za političke stranke i javna okupljanja. Kada su deseci tisuća Rusa izašli na ulice kako bi prosvjedovali zbog prijevare na parlamentarnim izborima 2011. godine Kremlj je nasilnim odgovorom odlučio prosvjede zaustaviti. Deseci prosvjednika su uhićeni i osuđeni tijekom iduće dvije godine, a vlasti su maltretirale najistaknutije vođe oporbe.

OBAMA UPOZORIO RUSIJU 'Zračni udari će vas oslabiti, osnažujete Islamsku državu'

Začuđujuće je kako je Putinov pogled na javne prosvjede postao temelj za sve deklarativniju vanjsku politiku koja za cilj ima borbu protiv onoga što Putin smatra naporima SAD-a i drugih da krše suverenitet naroda poticanjem političkih promjena.

Podršku SAD-a obojenim revolucijama u bivšim sovjetskim republikama Putin je smatrao dokazom američke politike rušenja vlada u povijesno ruskim sferama utjecaja. Strah od 'boje' pridonio je pogoršanju političkih sloboda u Rusiji. Ruski vojni zapovjednici su te nove zanimljive ustanke proučavali kao novi američki i europski pristup ratovanju koji se fokusira na stvaranje revolucija kao sredstava za uvođenje vlastitih sigurnosih interesa uz minimalne žrtve.

U skladu s tim, civilni rat u Siriji samo je posljednji u nizu sukoba koji proizlaze iz rušenja ili slabljenja središnje vlasti kroz američku agresiju. Prethodni događaji uključivali su američki rat u Iraku i rušenje Saddama Husseina i intervenciju NATO-a u Libiji 2011. godine.

Povratak na funkciju

Događaji u Libiji bili su presudni za Putinov povratak predsjedništvu, nakon što je, barem formalno, odstupio s tog mjesta u skladu s ustavnim ograničenjem od dva uzastopna mandata. Naslijedio ga je njegov štićenik Dmitri Medvedev za vrijeme čije vladavine je Rusija pristala na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja je dopustila uporabu sile protiv vlade Muammara el-Qaddafija.

Blaži od svog mentora i manje sumnjičav prema skrivenim motivima, Medvedev je bio daleko pogodniji za suradnju sa Zapadom. Kada je Qaddafijeva vlada nasilno potisnula prosvjede u Libiji, Medvedev je, dirnut humanitarnim žalbama američkih i europskih kolega, uputio predstavnike Rusije u UN-u da se suzdrže od rezolucije dopustivši tako zračnu kampanju koja je u konačnici srušila Qaddafija.

PUTINOV ŠAH-MAT Strateški je nadigrao SAD i poslao svijetu jasnu poruku - Rusija je sila

Putin je bio bijesan i rekao da ga događanja podsjećaju na srednjovjekovne pozive na križarski rat. Poručio je da je rat manifestacija američke hegemonije koja se može proširiti.

Prema tvrdnjama nekoliko dužnosnika bliskih Kremlju, opasna neodlučnost Medvedeva bila je odlučujući čimbenik u Putinovoj odluci da se vrati na mjesto predsjednika. Od njegovog povratka Rusija je blokirala rezoluciju za rezolucijom protiv sirijske vlade, zbog čega ga se kritiziralo da je njegova nepopustljivost samo pogoršala sukob.

Što je u srcu napada?

Kada su tijekom zime 2013./2014. ponovno izbili prosvjedi u Ukrajini, Putin se već čvrsto vratio predsjedništvu. Preokret mu se činio kao nastavak agresivnog stranog upada koji je neminovno marširao prema samom Kremlju. Kada je protest počeo rekao je da svaki građanin ima pravo izraziti mišljenje o nekim odlukama, ali to mora činiti u skladu sa zakonom. Prošli tjedan u UN-u poručio je pak kako je raširena frustracija naroda bila korištena za poticanje državnog udara iz inozemstva.

Putin je iskoristio kaotični let ukrajinskog predsjednika u veljači 2014. kako bi opravdao aneksiju Krima i potporu oružanoj pobuni u istočnoj Ukrajini koja je rascijepala zemlju i dovela do više od 7000 smrtnih slučajeva.

Mnogi su različito tumačili Putinovu intervenciju u Siriji - kao odgovor na domaće pritiske uzrokovane nesigurnim gospodarstvom zbog pada cijene nafte i sankcija nametnutih nakon Krima, kao želju da se prebaci pažnja s Ukrajine ili kao reafirmaciju ruske pozicije na Bliskom istoku.

Sve to možda jesu faktori, ali u srcu zračnih napada je Putinova obrana načela da je država svemoćna i treba je braniti od horda, posebno onih koje potiče inozemstvo.

'Naciju ne bi trebalo prisiljavati da se prilagođava modelu razvoja koji je netko proglasio jedinim odgovarajućim', rekao je u UN-u i dodao kako je Sovjetski savez svojevremeno pokušavao izvesti društvene eksperimente tražeći promjene u drugim zemljama iz ideoloških razloga, što je često dovodilo do tragičnih posljedica i izazivalo propadanje umjesto napretka.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook  

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju