Jedanaest mjeseci nakon potresa, ekipa Provjerenog obišla je Glinu i okolna sela. To su mjesta za život čiji su stanovnici zaokupljeni problemima o kojima mnogi već dugo ne brinu: Kako dobiti priključak za vodu? Kako spojiti vodu iz bunara na cijev u kontejneru? Kako zaštiti kontejner od prokišnjavanja? Kako tijekom hladnih zimskih dana oprati rublje na ruke?
Pročitajte i ovo
Po vodu se ne ide u kuhinju ili kupaonicu, već na bunar. Ili to ili ju dovezu dobri ljudi iz Gline. Ni sami ne znaju kako će živjeti preko zime.
"To se i ja pitam kako ću. Jako teško, ustvari nikako. Odjeću odnesem kod sestre u Glinu pa onda ona mi to opere. Nešto i ja ručno, ono najnužnije", rekao je Milan Ivatović.
"Najveći je problem za pranje, brijanje i takve stvari. Unutra se ne može, nema vode ni odvoda, dodao je.
Kontejner se brzo zagrijava, ali i brzo hladi. Temperature se preko noći u spuštaju do nula stupnjeva, a prava zima nije ni počela.
"Ujutro, ako se ne koristi grijalica, kako je vani tako je i u kontejneru. Kontejner se izuzetno brzo ohladi", rekao je Milan.
Pročitajte i ovo
"Normalno, spavam u čarapama. Normalno, obučem i trenirku. Imam i vreću za spavanje. Imam pokrivače dobre. Tako se utrpaš i tako se izdrži zima", dodao je.
Nije ovdje bilo bajno ni prije potresa, koji je samo dodatno zacementirao očaj. Posla nema. Milan živi s 800 kuna socijalne pomoći.
"Inače sam inženjer strojarstva s položenim ovim pedagoškim predmetima da mogu raditi u školi. Bio sam nastavnik praktične nastave i nekih teoretskih predmeta u metalskoj struci u srednjoj školi u Glini", rekao je.
Međutim, njegove struke u Glini više ni nema.
"Nema više ni tog metalskog usmjerenja, nema ni djece. Čak i da ima djece, nema se gdje realizirati praktična nastava. Tu je bila željezara, bila je pamučna prediona, bilo je privatnih firmi gdje su djeca išla na praksu", ispričao je Milan.
Skoro slijepa i skoro sama
U selu susjedno Milanovu sama živi gotovo slijepa Danica Cimeša. Ne može sama ni u trgovinu, a namirnice i vodu donose joj ljudi iz Crvenog križa.
"Prije dvije godine sam bila na transplantaciji. Par mjeseci je bilo super i onda mi se počelo pogoršavati", rekla je i dodala: "Prošle jeseni mi se pogoršalo. Imala sam veliku upalu. I tako mi se opet smanjio vid."
U svojim pedesetima, Danica žena živi od socijalne pomoći koja iznosi 1500 kuna mjesečno. Ne zato što to želi, već zato što raditi ne može. Jedino ju brat obilazi, a u selu ionako nema nikoga. Što napravi sama, napravi. Što ne, kaže, bez toga mora. Život bi joj bio puno lakši kada bi imala barem perilicu rublja.
"Imam u škafu i onda ja vode ugrijem u bojleru pa perem", rekla je te dodala da će zimi prati "kako budem mogla".
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Novinarki Provjerenog Barbari Majstorović Ivezić pokazala je svoju srušenu kuću koju nitko ne obilazi. Rupe i pukotine u zidovima izgledaju kao da je potres bio prije jedanaest dana, a ne jedanaest mjeseci.
"Vidite vi na što to liči. Zid je provaljen gore, a gore je katastrofa. Zidovi su popucali i curi na sve strane kad kiša pada", rekla je.
Ne obnavlja se mnogo pa nema ni nade
O obnovi se počelo govoriti doslovce nekoliko dana nakon potresa pa se nastavilo govoriti sve ovo vrijeme. No od priče i Zakona o obnovi zasad nema velike koristi. U Glini ne izgleda kao da je obnova ozbiljno započela. U središte grada i dalje su srušene i oštećene zgrade, a stanari su smješteni u kontejnersko naselje. Sve više gube nadu da će se ikada vratiti svojim kućama.
"Kad bismo vidjeli da se nešto događa, živjeli bismo u nekoj nadi i onda bi nam nekako bilo lakše. Ovako nas ubija monotonija i neizvjesnost", rekla je Zdenka Pađan i dodala: "Čudno mi je da sam se cijeli život borila i da sam na kraju završila u limu. Sama. Dosadno je."
U kontejneru su trenutačno cijeli životi mnogih stanovnika Banovine. Sve što imaju moralo je stati u desetak kvadrata. Trude se organizirati si život najbolje što mogu. U Majskim Poljanama sama živi 80-godišnja Draginja. Od kuće koju je sagradio njezin otac, ostali su samo temelji.
"Dok sam izašla iz kuhinje, već je štala bila gotova, pala. Kuća isto", prisjetila se potresa.
Vrijeme je i ovdje stalo. I ona je, kao i većina njezinih suseljana, u privremenom smještaju. Donacija je to dobrih ljudi iz Kutine. Krov nad glavom ima, a sve ostalo je – luksuz.
"Najgore mi je i najteže što nemam vodu priključenu. Vučem vodu i na ruke perem, a i veš mašinu imam. Imam sve, samo treba priključiti.", rekla lje.
"Zima će biti gadna"
Svi ljudi koje s kojima je ekipa Provjerenog razgovarala tvrde da je obnova zakazala. Oni koji se sami snađu ili su dobili donacije, ti pokušavaju sami obnoviti svoje domove. Ostali moraju čekati. Već umorni i iscrpljeni od stalnog podrhtavanja tla i svakodnevice koju provode u desetak kvadrata, stanovnici Banovine ne nadaju se ničemu. Ni obnovljenim kućama, ni tekućoj vodi, ni povratku života u ovaj zanemareni kraj.
"Još je sad dobro kako će ono biti. Ja mislim da će ova zima biti gadna jer je ljeto bilo vruće dosta. Kad padne snijeg, pa poledica ona, ja ne znam što ću. Ako mi ne priključe vodu, morat ću zobati snijeg", rekla je Draginja.
Zima samo što nije. U cjelodnevnom obilasku ovih krajeva, ekipa Provjerenog nije zatekla niti jednu mlađu osobu. Ono što je potres skoro srušio i dalje stoji, kao da su 29. prosinca bio jučer.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
