Vještina i problemi življenja u mraku: "I pola koraka ponekad može biti kobno..."

Osobe s invaliditetom stalno se susreću s raznim problemima u svom svakodnevnom životu. Neki su nerješivi, ali neki bi vrlo lako mogli biti riješeni i otklonjeni samo da je malo više razumijevanja, tolerancije i uvažavanja, piše na blogu Moj pas vodič i ja.

"Slabovidna sam od rođenja, ali od neke svoje 10. godine ulazim pomalo u svijet slijepih osoba, sada sam već gotovo potpuno slijepa (raspoznajem izvor svjetlosti), stalna je to borba s vjetrenjačama sustava, života, školovanja, samostalnog života, životarenja, bez vida, ali i s puno divnih stvari, dobrih ljudi, ljubavi, prijateljstva i s voljom za život", istaknula je blogerica.

Nakon osnovne škole u malom mjestu na otoku gdje nijednog trenutka nisam bila sama, s 14 godina odvajam se od obitelji, odlazim sama u velegrad Zagreb i nastavljam srednjoškolsko obrazovanje po posebnom programu za slijepe osobe. Nakon srednje škole koju sam završila u Centru 'Vinko Bek' u Zagrebu, nastavila sam život u glavnom gradu upisavši Fakultet političkih znanosti, smjer novinarstvo. Život u studentskom domu, svakodnevni odlasci na predavanja s jednog kraja grada na drugi, puno obaveza, ali i lijepih trenutaka.

Tu je i sport kojem sam posvetila sve svoje slobodno vrijeme, uporna sam, volim to i uspješna sam. Sportski uspjesi donose mi velike radosti, a donose mi i brojna nova poznanstva i prijateljstva, bilo naših ljudi, bilo stranaca. Predivne uspomene s putovanja, divni doživljaji i druženje na svakodnevnim treninzima. Ništa nije teško kada se hoće, a kada sav taj trud rezultira s uspjesima, onda je to uživanje i svaku osobu, a posebno osobu s teškim invaliditetom, ispunjava u potpunosti.

Ali, kao i uvijek u životu, svakodnevica je satkana od dobrih i loših stvari, od pozitivnih i negativnih doživljaja i iskustava, mogućnosti i nemogućnosti, olakšavanja i onemogućavanja. Mogu reći da mi je bolji princip sam sebi pomoći i snaći se nego tražiti pomoć koju moraš moliti ili čekati i još to previše dugo. Ali, ne treba bježati ni od traženja i prihvaćanja tuđe pomoći.

Osobe s invaliditetom stalno se susreću s raznim problemima u svom svakodnevnom životu. Neki su nerješivi, ali neki bi vrlo lako mogli biti riješeni i otklonjeni samo da je malo više razumijevanja, tolerancije i uvažavanja.

Prvi je problem sporost sustava i teško dolaženje do pravovaljanih informacija ili samostalno redovnim putem, ili putem raznih ustanova udruga, saveza.

Fakultet sam u roku završila uz veliku podršku obitelji, kolega i profesora te općenito osoblja na samom fakultetu i pokojeg prolaznika kad je problem u savladavanju prepreka na ulici, na putu od studentskog doma do fakulteta.

Drugi problem, sporost pri prilagodbi grada iako mogu reći i zahvaliti Gradu Zagrebu da iako je spor radi dobro, ali može to još bolje ako uključe u rad i same osobe oštećenog vida u provedbu prilagodbe, što dakako nije slučaj u ostalim gradovima Lijepe Naše, posebno ne u manjim sredinama u koje se slijepi najčešće vraćaju poslije završetka srednje škole.

Ostanak kod kuće, primanje 350 kuna tuđe njege i pomoći ili eventualno invalidnine u iznosu 1250 kuna (ako se proglase radno nesposobnima) nije primjer lagodnog života ni jedne mlade osobe, a ponajmanje ne slijepe.

Moj društveni život je po skromnoj ocjeni dobar. Neću se hvaliti da svaki vikend izlazim u klubove ili kafiće, da svaki tjedan odlazim u kazališta ili kina, ali trudim se zadovoljiti svoje društvene potrebe i mogu reći, obzirom da je moj invaliditet težak jer vid čovjeku daje 80% informacija, isti nije prepreka mom društvenom životu jer ostalim čulima doživljavam svijet na način da pitam kako što izgleda, da mi se opiše put, da mi se pruži prilika za upoznavanjem okoline. To je sve moguće samo ako se ja sama potrudim. Jer ništa nam nije ponuđeno na tanjuru niti to mi očekujemo, ali neku olakšicu trebamo kako bi smo što lakše ostvarili nešto od pruženog u životu.

Što sam starija i zrelija lakše podnosim nepravdu ili bolje rečeno razumijem kako nastaje. Lakše pristupam problemu pa mogu reći da problema svakim danom, što se moje sljepoće tiče, imam sve manje, jer ono što mogu uradim, ono što ne zamolim za pomoć i nije me sramota pitati.

Da, zašto ne izlazim svaki vikend iako sam još uvijek bez obaveza oko djece, muža, braka općenito, a radim i mogu? Pa jer kao slijepa osoba u neki bučniji prostor teško mogu ući i biti sretna i ispunjena, stoga rađe sa svojim prijateljima sjednem u neki tiši kafić, naručimo piće i raspravljamo o životu, dečkima, djevojkama. Komentiramo konobara jer ima lijep glas i dobar parfem pa onda jednu koja od nas najbolje vidi ispitujemo kako izgleda, što ima na sebi.

Tako ja kao slijepa osoba stvaram sliku o dečkima i prema tome stvaram ljubav.

Glas je prvo što mene kao slijepu osobu osvoji, parfem drugo, a zatim priča, razgovor, snalažljivost i spremnost da me prihvati kao sebi ravnu osobu bez nekih prevelikih mudrosti i čudnih pitanja.

Ah, pitanja, … toga je danas sve manje zahvaljujući ne baš previše medijskoj popraćenosti, ali bar je dijelom uspjela jer su nas prije ljudi štošta pitali, od toga kako se tuširam, kako usisam, kako iskombiniram odjeću na sebi i slično.

Nekad sam se lomila objašnjavajući i odgovarajući na ta (tada meni) besmislena pitanja, ali danas sam umorna pored sve literature koja je svima dostupna i samo odgovorim primjerice kako ja operem kosu: "Imaš li i ti ogledalo dok se kupaš pa da vidiš je li ti ostalo šampona?"

Glupost je da ne mogu jer ne vidim, mogu itekako mogu i trudim se. Nešto sporije radim svoje zadatke, ali do sad na to nisam dobila negativnu reakciju ili da me se ubrzavalo.

Ono jedino što mi nedostaje je veća sloboda otići u shoping, iako pomalo i to sama otkrivam. Svaka dobra osoba će pomoći pa tako i prodavač u dućanu, ali na meni je da ga previše ne gnjavim i da znam točno ili pobliže što želim. Tako odlazim ponekad sama u dućane s obućom i izaberem si ono što mi se sviđa pritom pitam za savjet ili komentar. Kad primijetim da se prodavačica zbunila, da nije sigurna nabacim neki blesav komentar i time joj dam do znanja da slobodno kaže da me time neće uvrijediti već da će mi itekako pomoći.

Ah, da... slijepi i seks ... tema oko koje mnogi lome koplja i postavljaju vječito pitanje - kako slijepi...? Pa, najljepši su trenuci u mraku, zar ne?

Zasigurno ljudi koji vide ne rasvjetljuju sobe kako bi se voljeli, ne okružuju se ogledalima kako bi se pronašli pa stoga, slijepi zaista mogu bez teškoća uživati u seksualnom životu koji eto, njima je dostupan jer su malčice u prednosti, jer kako kažu, ljubav je slijepa.

Primjerice dečko koji primijeti slijepu djevojku u nekom kafiću. Sljepoća nije odmah primjetna, bar ne u situaciji kada osoba sjedi i pije piće te razgovara s nekim kraj sebe, već kasnije pri nekom pokretu ili kad izvadi mobitel, osoba zastane i primijeti, i to je bit svega. Željeli bi smo da nas primijete jer smo zgodne ili ružne, dobro odjevene i s fora frizurom, a ne jer hodamo s bijelim štapom ili uz psa vodiča.

Kad slijepoj djevojci priđe dečko koji vidi, prvo što primjeti je njezin izgled jer ipak mnoge mlade djevojke drže do sebe.

Katkad se dogodi situacija da se percepcija žene promijeni kad osoba shvati da je slijepa. No, ne treba biti straha, jer znamo voditi smislene razgovore, a u tome nas sljepoća ne sprječava. Stoga, dečki ako priđete djevojci koja je slijepa, ne bježite glavom bez obzira neće ugristi niti vas osramotiti pred društvom, popričajte s njom, možda ćete upoznati neki sasvim novi svijet i prepoznati neke sasvim nove mogućnosti.

Slijepim ljudima teško je uskladiti svoje želje sa svakodnevnim životom i s mogućnostima koje imaju na raspolaganju. Mi nemamo pravo na asistenta iako je isti teško dostupan svim osobama s invaliditetom, ali kad bi meni asistent dobro došao?

Primjerice, većina toga radi u jutarnjim satima, radim i ja, a rade i moji koji mi inače mogu pomoći. Stoga, ako ujutro moram ja izaći i mogu s posla, ne znači da može bilo tko i tu bi meni i mojim prijateljima koji ne vide asistent olakšao uvelike.

Za sad se snalazimo preko usluga koje nam nude savez slijepih, Udruga slijepih Zagreb i Centar Up2date koji po meni od svih najbolje vrši uslugu asistencije i osobno ju koristim jer nema prevelike mudrosti oko zatraživanja kao kod prva dva pružatelja kod kojih se treba najaviti i do dva tjedna ranije.

Obzirom da sam samostalna, krećem se, većinom grad Zagreb poznajem, znam gdje se što nalazi i mogu dosta toga obaviti sama uz navigaciju preko pametnog telefona ali, često mi iskrsne nešto, poželim otići u neki dućan, trebam baš sutra ujutro prije posla pogledati nešto i ograničena sam najaviti se dva tjedna ranije, a u slučaju Centra Up2 date dan prije za sutradan je idealno i odlično sređeno.

Kada primjerice trebam otići u bolnicu nezamislivo je snaći se u zbrci koju stvaraju raznorazni šalteri te razne upute osoblja gdje sada moram otići, na koji se šalter prijaviti, na koja vrata pokucati.

Stoga, asistent ovdje pomaže kako bi vodio i olakšao jer ni uz kakvu navigaciju sama ne mogu otići iz zgrade u zgradu, iz sobe u sobu ako prostor ne znam, a samo prostor koji koristim svakodnevno ili bar često znam i u njemu se sigurno krećem, što srećom nije bolnica.

Može nam pomoći i taksist, koji će dovesti na željenu adresu, ali njegova je dobra volja odvesti osobu do vrata ili šaltera. Imam divnih i pozitivnih iskustava. Ipak, nije dužan ostati s osobom osim što može, pričekati ju, ali i to košta.

Neke slijepe osobe samostalno žive i asistent može pomoći pri plaćanju računa. Znači, jednom mjesečno doći u posjet slijepoj osobi, razvrstati račune kako treba i tako olakšati kućnu papirologiju.

Projekt Centra Up2 date traje još godinu dana, ali se nadam kako će svojom ustrajnošću i našom podrškom dobiti opet sredstva za nastavak projekta, a ono što još više želim da se asistent za slijepe osigura na razini države.

Po meni, možda najveći problem je što kad se općenito govori o osobama s invaliditetom govori se kao o građanima drugog reda. Ali, možda još veći problem je što se unutar te grupe prave razlike, pa su neki jednaki, a neki jednakiji. Odmah da bude jasno, svaka prilagodba koja je namijenjena osobama s invaliditetom kako bi im se olakšao život, kretanje, rad, svakodnevnica, povećala sigurnost te kako bi se izbjegle često i nepremostive pa i opasne prepreke je dobar i hvala vrijedan. Ipak, valja voditi računa da se uklanjanjem prepreke jednog grupi osoba s invaliditetom ne stvori prepreka ili čak opasnost drugoj grupi osoba s drugom vrstom invaliditeta.

Najizrazitiji primjer su rubnici pločnika koji se poravnavaju s prometnicom na pješačkim prijelazima. Omogućava se osobama u kolicima da mogu nesmetano prijeći preko prometnica, međutim nedostatak tog rubnika slijepim osobama predstavlja opasnost. Gdje je kraj pločnika, gdje je početak prometnice, gdje stati kad na semaforu čujemo spore otkucaje zvučnih signala. U današnjim prometnim gužvama i vozačkoj nepažnji, i pola koraka na prometnici može biti kobno.

Što hoću reći? Preklapanje prilagodbi, tako ja to zovem, je problem kad se govori o osobama s invaliditetom. Treba odvojiti vrste oštećenja jer nemamo svi iste potrebe niti smo svi u istim stvarima spriječeni. Stoga, u realizaciju raznih prilagodbi za osobe s invaliditetom treba uključiti pojedince iz svake skupine i da isti timski rade na prilagodbama, a kako jedna prilagodba ne bi bila otežavajuća za osobe s drugačijim oštećenjem.

Dakako, rampa će nekad i meni lijenčini dobro doći, ali neću ju koristiti ako znam da tu inače često prolaze ljudi u kolicima. Ipak, neki sugrađani jednostavno ne razmišljaju, ne vode računa, kao da im je zanimljivo baš stati na stazu vodilju za slijepe, nasred nje i razgovarati i onda kad naiđemo s bijelim štapom skakutati uokolo, ispričavati se da nisu vidjeli.

Blago vama da samo u tom trenu niste vidjeli – makac sa staza vodilja, ne postavljajte stupiće uz njih ili čak na njih, ne parkirajte se preko njih, ne ostavljajte kante za smeće na ono malo staza za slijepe po pločnicima, ne ravnajte skroz rubnik pločnika, dovoljan je samo nagib širine malo više od samih kolica, ne lupajte zvučne semafore, ne čupajte strelice na tipkalima za aktiviranje, ne gasite ih niti ih ne razbijajte, sutra će ti zvukovi i te strelice možda i vama zatrebati."

Ostale postove blogerice koja piše blog "Moj pas vodič i ja" možete pročitati na Blog.hr-u.