Naime, od samih početaka i formiranja nove vlasti bilo je jasno da koalicijski partneri nemaju zajedničku komunikacijsku strategiju. Izjave za medije često su im bile neusuglašene, a katkada i kontradiktorne čime se stvarao dojam da Božo Petrov i Tomislav Karamarko uopće ne razgovaraju niti se dogovaraju, a kamoli zajednički osmišljavaju planove i buduće poteze.
Pročitajte i ovo
Već je to bilo prilično obeshrabrujuće jer ako ne mogu dogovoriti komunikaciju s javnošću i medijima, ako ne postoji zajednička komunikacijska, malo je vjerojatno da postoji usuglašena politička strategija.
Tomislavu Karamarku i Boži Petrovu pridružio se i Tihomir Orešković koji bi se i u idealnim uvjetima potpune harmonije među partnerima teško snalazio u komunikaciji.
Prvo, zbog jezika kojim nije potpuno ovladao (što je uvijek ograničavajući faktor), a drugo zbog poslovne pozadine iz koje dolazi i neiskustva u političkoj retorici i komunikacijskom manevriranju.
Biti u sredini, održavati balans i prema javnosti slati barem privid toga da Vlada funkcionira, bio je pretežak zadatak za premijera. Njegov transfer iz poslovne u političku retoriku prošao je bez pripreme i treninga.
Naviknut je na situacije u kojima se konflikti unutar tvrtke rješavaju u sobama za sastanke, s dnevnim redom, jasnim zaključcima i zapisnikom, nastojeći pri tome da ništa ne izađe u javnost jer je očuvati imidž tvrtke prioritet i interes svih (pa čak i sukobljenih) strana.
Pred nama je politički buran tjedan
U političkom diskursu, sudeći po aktualnoj retorici, najvažnije je očuvati vlastitu poziciju pa čak i pod cijenu vlastitog imidža. Jer, to će se ionako zaboraviti. Povijest je pokazala da u politici sve afere padaju u zaborav samo ako prođe dovoljno vremena.
Tomislav Karamarko izjavljuje da mu „ne pada na pamet podnijeti ostavku“ i odbacuje mogućnost ponovnog „eksperimentiranja“ s MOST-om jer bi „tog ringišpila bilo previše“ te na kraju izjavljuje da Tihomir Orešković više ne uživa povjerenje HDZ-a.
Takve izjave nakon kojih bismo se zapitali „Pa kako je moguće da mu uopće nije palo na pamet podnijeti ostavku?“ ne govore u prilog njegovoj odlučnosti (koju je iznenada odlučio pokazivati) nego kategoričnosti i nespremnosti na kompromis. Pa iako je sada, čini se, prekasno za kompromise, pitanje je koliko je takva retorika uopće odgovorna da je do krize došlo (barem one komunikacijske).
Božo Petrov pak ostaje ustrajan u svojoj blago patetičnoj retorici („Hrvatska u srcu, a ne u džepu“, „Znam da sam pred svojom savješću, građanima i pred Bogom čist“), ali višemjesečni boravak u politici donio mu je i nešto podrugljivosti kojom nastoji diskreditirati i ismijati oponente. Posljednja izjava kako se „Karamarko trudi brojati do 76, pa bi mu ja dao malo kreativnog mira za to“ govori u prilog tome.
No, za razliku od Tomislava Karamarka, Božo Petrov svojim izjavama pokazuje interes da očuva (pa i vrati) vlastiti narušeni etos i imidž stranke. Ističe: „MOST se nije borio radi pozicija i nijedna pozicija nije ispred domovine" te „MOST-ovi zastupnici sigurno neće dopustiti da se pljuje po njihovom obrazu i sigurno znaju za pojam politička odgovornost.“ Ovakva retorika mogla bi biti uvod u još jednu predizbornu kampanju na koju se, čini se, MOST sprema.
Komunikacijska kriza ove Vlade bila je očita mnogo prije političke i samo pokazuje da su problemi u komunikaciji simptom mnogo većih i dubljih neslaganja.
Pred nama je neizvjestan, politički buran i retorički, zasigurno zanimljiv tjedan. A slušajući političke rasprave u Hrvatskoj, dobro je podsjetiti se promišljanja poznatog njemačkog filozofa Jurgena Habaremasa koji je govorio o racionalnom društvu i racionalnoj komunikaciji kojom se kritički preispituju stavovi, formiraju mišljenja i rješavaju konflikti na dobrobit zajednice. No, jedan je preduvjet da bi se do toga došlo.
Sudionici rasprave moraju posjedovati komunikacijske kompetencije. Možda je to još jedna od kompetencija koja nedostaje našim političarima. I još jedna od kompetencija koje bi morale postati djelom obrazovne reforme u Hrvatskoj.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.
