Utopija je vjerovati da vladajući znaju što rade

Svaki taj broj ima svoje stvarno lice. Ime i prezime. Evo, recimo Zlatkova obitelj iz Svetog Križa Začretja... upoznat ćete ih večeras.

Pročitajte i ovo Tjedni pogled Ivane Petrović Pedofilija je najveći grijeh crkvene strukture Komentar Ivane Petrović Šlogar je osuđen onako – 'od oka'

tri vijesti o kojima se priča akcije spašavanja Potpuni kaos! Snažna oluja i poplave: Dvoje mrtvih, stanice metroa pretvorene u slapove intervenirala policija Tučnjava u uredu đakovačkog nadbiskupa: Hranića napao nećak Rambo Amadeus solidaran Bajagin menadžer prvi put nakon novog udarca za glazbenika: "Ne planiramo se odreći hrvatske publike"

Njegovoj obitelji pripadaju tri broja.
Dva mlada brata, u naponu radne snage, željni posla, dokazivanja... nemaju ga. Obilaze poslodavce, zovu oglase, kucaju na vrata... posla nema. Novca nema.
Pomažu susjedima, prijateljima za 20 do 30 kuna dnevno.
A tjedno njihova peteročlana obitelj, dvije male sestrice i samohrani otac, samo na kruh i mlijeko potroše 300 kuna. Kako ti ljudi žive pitam se?
Jer, meni se čini, preživjeti tjedan u takvoj je situaciji ravno Copperfieldovim trikovima.
I to je ono što me ljuti. Dva mlada dečka, žele raditi, ne mogu raditi... za njih nema posla.

A ako bilo koji dan, radni naravno, u radno vrijeme naravno, u samom središtu Zagreba, naravno, prošećete – prizor će uvijek biti isti. Kafići puni. Pije se kavica. Puši cigareta.
I svaki put kad ih vidim pitam se jedno te isto: zašto ti ljudi ne rade? Nezaposleni su? Ali otkud im onda novac za sjediti u kafiću? Za kavu i cigarete?

Nisu oni nezaposleni. Oni imaju poslove iz snova. Nisu čuvari pustih egzotičnih otoka, ali su svakako zaštićena vrsta. Oni su zaposleni u državnim firmama. I nitko im ne može ništa.
Rade na radnim mjestima. Ne pitajte ih kojim. Ne pitajte ih ni što im je opis posla.
Jer pola dana vise na kavi, ostalo pola na Facebooku. I oni su zadovoljni svojim životom.

Ne možeš ti mene tako malo platiti koliko ja malo mogu raditi... duboko je usađeno u njihovu svijest. A oni su zapravo ti koji najglasnije kukaju.
Ne srame se činjenice da ništa ne rade. Oni se ne osjećaju kao paraziti.
'Mogu ja povesti djecu u četvrtak. Uzela sam si malo bolovanje... pa ja to mogu – radim u državnoj firmi', kaže jedna poznanica.
'Odlično mi je otkad sam se vratila s porodiljnog. Popijemo kavu, pa malo internet, pa je vrijeme za ručak, pa malo telefoniram, pa odemo na kavu... i eto već je 17 sati. Prođe dan. Znaš, ja ti radim u državnoj firmi', kaže druga poznanica.

Ali pitam se što zapravo kad bi se otpustili polovica zaposlenih u državnim firmama?
100.000 novih korisnika antidepresiva?
Ono što je potrebno je temeljito restrukturirati način na koji funkcionira država.
Jačati privatni sektor u kojem bi svi oni našli svoje stvarno radno mjesto... mjesto koje nešto stvara... koje donosi dobit.

Ali to se danas čini utopijski. Vjerovati da vladajući znaju što rade... pogotovo sada, u ovom trenutku, dok s televizije slušam kako su plaće u državnim poduzećima u protekloj godini, kada su svi oni otpušteni stezali remen i škrgutali zubima – rasle!
Oni nisu jedni od 317.625. Oni ne moraju birati koje će dijete sutra jesti.

>> Barijere su predrasude, a ne invaliditet
>> Žmirimo nad novcem okrenutim na crnom tržištu nekretnina