Publika je u deliriju - svira narodna glazba, toči se alkohol, vrte janjci, ali vrti se i lova na kladionicama. Natjecatelji su konji kojima je zadaća vući drvene trupce. Većina njihovih vlasnika do pobjede ne bira sredstva: povlače ih za čeljusti, tuku rukama, šibaju bičevima - jer pobjedniku cijena vrtoglavo poraste.


Otvorenje je ovo sezone u Hrvatskoj natjecanja konja u vuči trupaca. Konji s dva goniča, takozvana furmana, u 5 minuta moraju proći stazu dugu sto metara, s privezanim trupcem do dvije i pol tone. Jedni se diče tobožnjom tradicijom, drugi se pak zgražaju nad ovakvim natjecanjima.

Vezani članci Potres ih prisilno preselio u dom - 10 Kako izgleda život onih koji su u 10 sekundi ostali bez svega? "Ovo je kao Remetinec, samo što možeš van" Obitelj nakon potresa smještena u studentskom domu Provjereno donosi priču o obitelji koja je ostala bez doma: ''Ova neizvjesnost ubija, strah, a onda posljedično nema slobode''

Udaranje konja, vikanje mnoštva ljudi, potezanja za žvale - metala u ustima, preopterećenje konja trupcima od 2 i pol tone. 'Pa mi imamo od samoga početka od kada su krenula natjecanja oprečan stav, prije svega Udruga za zaštitu životinja mi s njima pokušavamo doći do konsenzusa, mi s njima pokušavamo razgovarati i stalno ih pozivamo da oni dođu na natjecanja kako bi im pokazali kako smo uveli jedinstvena pravila i propozicije natjecanja s čim se maltretiranje životinja svelo na minimum', kaže voditelj Štraparijade, Stanislav Jakica.

Drugim riječima zabranili su korištenje kandžije, korbača odnosno biča na samoj stazi u natjecanju. Svi su natjecatelji dobili poruku da bičeve ostave doma jer kamere Provjerenog snimaju. Ipak, ožiljke na konjima nisu mogli sakriti oni neodgovorni vlasnici koji konje forsiraju u želji za zaradom.

Zabranjeno je i udaranje kapama, majicama i ostalim što padne pod ruku, ali ne i sama ruka.

Korbač na samoj natjecateljskoj stazi tek je dio priče, jer natjerati konja da vas sluša besprijekorno u baš svim situacijama - uz buku i težak teret - pravo je umijeće. I može se bez biča i udaranja, no to je kažu uzgajivači teži put - pa je lakše upotrijebiti silu.

U onome što se ne vidi, u treninzima na imanjima i šumama pobornici metode biča mjesecima treniraju upravo uz taj rekvizit. Negdje na osami daleko od očiju javnosti. Za kameru, ipak, ne priznaju kako treniraju svoje konje.

'To jesu kao zabranili to bičevanje na samom natjecanju, ali to je opet što mu vrijedi kad će doma dobit batina kad dođe i prije i poslije. Ja sam osobno vidio kak ljudi prije samog tog natjecanja, konji stoje pa ih tuku po sat vremena, nabrijavaju pod navodnicima za to, ali mislim da s time rade samo kotraefekt, ništa drugo', kaže nam uzgajivač koji nije htio otkriti svoj identitet.

Manje više svi uzgajivači u Hrvatskoj dobro se znaju. Ovakvo svjedočenje otkrivenog identiteta otjeralo bi njegovu uzgajivačnicu u propast. Ali odlučio je progovoriti jer se ne slaže s mučenjem konja.

No, da se može bez biča - može se. Tako se primjerice održavanju natjecanja diljem Europske unije- na povik- bez biča- tamo ćete samo vidjeti uzde-bez povlačenja. Ali s lakšim teretima i manjom stazom.

I na utrci koju smo snimali u Ogulinu bilo je konja koji su vukli trupce samo na povik. Ipak rijetko koji par konja bi prošao svih sto metara staze. 'Na primjer ljudi stave tu kladu da konji ne mogu povući ni 10 metara, da ne znam konji pobijede da povuku 20 metara jedva kladu a staza je duga sto metara. Po meni bi trebala bit puno lakša klada da se ide na neko vrijeme, da svaki konj to može povući ali da se ide na vrijeme, tu se vidi istreniranost konja i sprema njegova i sposobnost i tak dalje', dodaje naš sugovornik uzgajivač.

Konji koji vuku teret odnosno radni konji takozvani hladnokrvnjaci stvoreni su kako bi pomagali u polju ili šumi. Na nepristupačnim terenima u šumama jedino su rješenje za izvlačenje trupaca i ne uništavaju šumsku floru kao što to mehanizacija čini. Zapravo su velika pomoć i rad im godi.

No batine ili pretežak teret svakako ne. A u želji za pobjedom pojedini vlasnici ne prežu od ničega - ne od puke želje za mučenjem, već želje za zaradom.

Konj koji pobijedi osim što pokupi nagradu natjecanja, postaje vrhunski mamac za kupce. Cijena ovakvog konja inače se kreće od 7 do 10 tisuća eura. 'Može se dobro zaraditi na konjima, kupe se jeftino konji malo se s njima radi ili ih se isforsira na brzinu da se pokažu da su dobri proda ih se tri puta skuplje i eto odradiš tako dva tri puta godišnje i di ćeš bolje. Zaradiš godišnju, dvogodišnju plaću i dobro', pojašnjava nam uzgajivač.

Još jedan način zarade je i klađenje, iako o tome nitko ne želi govoriti otvoreno.

Ovo natjecanje nitko ne nadzire, nema krovne organizacije s pravilnicima, nema veterinara, nema kontrole. Zakon o zaštiti životinja nigdje ne spominje izričitu zabranu ovakvih natjecanja. Spominje tek kako je zabranjeno koristiti životinje za cirkuske i druge predstave, filmska i televizijska snimanja, oglašavanje izložbe ili natjecanja ukoliko ih se pri tome prisiljava na neprirodno ponašanje ili se kod životinja izaziva bol patnja ozljede ili strah.

No tko to nadzire? A ponajviše tko nadzire neodgovorne vlasnike u želji za zaradom? 'Konj s 3,4,5,6 godina nije više za ništa nego za zaklat. Slomi se konj. Normalno ko da daš djetetu od 10 godina da ide u teretanu i diže utege veće nego što je on, pa normalno da nije ni razvijen kako treba da će otići kvragu', kaže nam sugovornik.

Svi ovi natjecatelji, a i publika boje se kako će doći dan zabrane ovakvih natjecanja. No tako nešto ne želi ni naš sugovornik. 'Ne zabranit, ali da se dovede u red malo, ali to kak je kod nas na žalost mislim da se ne može', kaže nam.

Ali ne želi gledati patnju životinja čiji vlasnici pretjeruju u onome u čemu bi ti hladnokrvni konji - najsnažniji među vrstom - trebali uživati.