Nakon prošlotjednog priloga na Provjerenom o ocu i sinu - Patriku i Branku koji nemaju kuću u kojoj mogu živjeti, a primanja im nisu dovoljna za svakodnevan život, građani su se angažirali. Patrik je primio nebrojene poruke ljudi koji su voljni pomoći. Okupili su se građevinari, stolari, roletari i krovopokrivači koji će njihovu kuću obnoviti.

Galerija


Patriku je pristiglo ponuda pomoći više nego što se može prebrojati, stalno mu stižu poruke u kojima ljudi nude pomoć, broj računa kako bi mu uplatili novac i slično. Pišu mu i ljudi izvana, dobio je poruke iz Njemačke, Irske i slično. Na taj način Patriku i tati Branku barem malo mogu život mogu učiniti ljepšim. Njegovi vršnjaci, roditelji koji imaju sinove golmane, umirovljenici, poduzetnici. Oni koji i sami nemaju puno, ali imaju najveća srca.

Vezani članci Provjereno: Živi zid ih iskoristio i odbacio - 6 Bivši članovi Živog zida: "Stranka nas je iskoristila i odbacila. A sad nam zbog njih prijete ovrhe". Tajnik stranke uzvraća: "To su cvilidrete i mentalni balavci" Aktivisti Živog zida na deložaciji - 2 Bivši članovi Živog zida optužuju stranku za iskrivljavanje istine o deložacijama: "Nismo znali da ljudi nisu plaćali režije i da su zapravo skvoteri..."

''Molim vas da mi pošaljete podatke kako bi poslala nešto novca. Nemam puno, ali koliko imam da vam mogu poslati barem nešto'', glasila jedna od poruka.

Muči ga jedino što na neke poruke jednostavno nije stigao ogovoriti, a nikoga ne bi htio uvrijediti, biti nepristojan. Tata ga kaže tako nije odgojio. Kad odrastaš pod ovakvim krovom, snova gotovo pa ni nemaš, bar ne onih velikih. Živiš kako moraš, a ne kako bi trebao. Kako jedan sedamnaestogodišnjak zaslužuje.

''Uvjeti su takvi kaki jesu, stara je kuća dosta, ali uvijek se tata trudio da mi priušti sve što je mogao. A čujte, kome je lako? Dobivamo tisuću dvjesto kuna i tako živimo. Većina ode na režije, a ovo što ostane, ostane, s tim se krpamo'', govori Patrik Petrović.

Kaže tata Branko da im ostane 400 do 500 kuna za cijeli mjesec.

''Džeparac ne pitaš od tate jer znaš da nema, nego ga sam zaradiš. Po nadnicama idem susjedima pomagat ako treba nekad i baki nekad pomognem tako'', rekao je Patrik.

Ništa Patriku nije teško pa ni brinuti o bolesnom tati koji je prošle godine operirao rak debelog crijeva. Sve to u kući bez tekuće tople vode. Tuđoj kući u koju su privremeno smješteni jer njihova više nije za stanovanje. Građena još prije onog rata, od sušene ili prijesne cigle kako je oni zovu, njima je bila jedino za što znaju. Bila je puna uspomena i sjećanja na mamu koja blijede jer imao je tek tri godine kada je izlaz iz svojih briga pronašla s remenom od haljine oko vrata, uz Dravu.

''Sjećam se da sam bio na ulici i ona je krenula prema nekud i ja sam krenuo za njom i to je sve što se sjećam'', kaže Patrik.

Tako je kako je, prošlost ne možeš promijeniti. On to ni ne želi.

''To me možda i ojačalo da ne budem nezahvalan prema stvarima koje dobijem'', rekao je.

Riječi koje bole. Koje zalijepe šamarčinu, a pogled skrenu prema podu. Od srama koji osjetiš negdje duboko u sebi kad shvatiš koliko si ponekad i površan i nezahvalan. Riječi koje pokreću. Vatroslav se vozi u autu prema Patrikovoj kući, kreće podvučen njegov ton.

''Kad vas nešto onako što se kaže razdrma, kad jednostavno osjetiš onako neki unutarnji nemir da moraš reagirat na prvu znači bez razmišljanja. Tako da sam ja reagirao po instinktu'', objašnjava Vatroslav Šrajer.

Tu istu večer Vatroslav je na svom Facebook profilu objavio status i pozvao prijatelje da se uključe.

''Jedina misao vodilja mi je bila kako pomoći tom dječaku i njegovoj obitelji'', dodaje Vatroslav.

Četiri dana poslije taj je poziv okupio njih. Građevinare, stolare, roletare, krovopokrivače. Ljude koji pred Patrikovom i Brankovom starom kućom za njih kroje bolju budućnost. Onakvu kakvu su oni oduvijek željeli i na ovom im mjestu sagraditi potpuno novu kuću, novi dom. Svatko će kažu svoj dio posla i u jedno su sigurni, da će Branko i Patrik ući u svoj novi dom na Veliku Gospu.

Malo se bojim onog što se svi u hrvatskoj boje – birokracije, nekakve papirologije, ali što se samih radova svega tiče, uvjeren sam da ćemo to napraviti u roku u kojem smo si to zacrtali'', govori Vatroslav.

Dozvola za rušenje već je tu što je velik korak. Čim bude gotova i projektna dokumentacija Marin kaže, osnovni će radovi biti brzo gotovi.

''Nekih dva mjeseca bi mi taj naš dio mogli odradit i napravit ćemo to'', rekao je Marin Drenić, građevinar.

Poseban je jedino osjećaj da čine nešto dobro, veliko. Sve drugo za ove se ljude podrazumijeva.

''Nije sve u parama. Žena i ja nemamo djece, čemu pare?'', kaže Ilija Ljubičić, majstor za krov.

Više mu, kaže Ilija, znači kada ga na ulici ljudi veselo pozdrave nego sve što je u životu zaradio. Sa svojim će radnicima novu kuću staviti pod krov. U tjedan dana kaže, sa svim potrebnim materijalom.

''I ja sam sam bio kad nisam imao nešto, a sad imam nešto pa mogu pomoć da i drugi imaju nešto, svoje neko zadovoljstvo i mir u svom domu'', dodaje Ilija.

Onom u kojem goste nećeš dočekivati s nelagodom, srameći se zidova koji su tebi sve, a njima nešto što vide prvi put. Ali ova iskrenost ne boli. Ona pokreće.

''U četvrtak kad sam ja gledao provjereno, ovo nije ni blizu kako je uživo. Na televizoru izgleda ljepše, nemam riječi'', govori Edvin Bertić, roletar.

Svi oni, kaže Edmond Minarek, imaju neku svoju, manje ili više sličnu priču. Teška djetinjstva, život bez oca, težak rad kako bi si osigurali koricu kruha i svi oni nekako razumiju kako je Patriku.

''Nevjerojatno je da još uvijek ljudi ovako žive. Svakodnevno ulazite u kuće i domove idete na izmjenu stolarije, vjerujte ovako nešto dugo nisam vidio, uvjete u kojima ljudi žive'', dodaje Edmond.

Ničega neće nedostajati, u to su svi sigurni jer dat će što treba, čak i više.

''Hvala Bogu materijala imamo, pa ćemo se kad bude potrebno, čut i rješavat ćemo'', rekao je Josip Ergović.

Dok u staroj kući Patrik sve sam dogovara s majstorima kako bi tatu poštedio stresa, mi smo s Brankom. Umjesto suza, na njegovom je licu ovoga puta osmijeh.

''Pa eto i vrijeme je ovako bolje i pokrenulo se nešto. Mislim, a to je druga ekipa i sasvim druga situacija i kad ostaješ na svojemu to je sasvim ovaj drukčije'', govori Branko Petrović, 65 godina.

Da će ipak biti onako kako su obojica oduvijek željeli teško mu je povjerovati.

''Mislim, puno je ljudi zvalo i pitalo treba li šta od hrane, brašna, šta god. Evo donijeli su za jesti, ne možemo toga pojesti za dva tjedna koliko su donijeli'', dodaje Branko.

Stizat će paketi još danima kaže jer pošta i dostavne službe nisu radili zbog blagdana. A tata Branko stalno ponavlja da imaju dovoljno, da im ne treba, da je šteta da propadne.

''Zahvalio bi svima, puno je to najedanput kad se skupi'', kaže.

Emocija i dobrih ljudi, pažnje i vjere da će i oni eto ipak živjeti neki novi, bolji život. Ali prije svega da neće iznevjeriti, da će ostati isti.

''Neću trošiti novac na gluposti i nešto što mi ne treba. Ja znam kako je to kad trebaš zaraditi svoje novce, koliko trebaš raditi da zaradiš. a ne da dobijem na ruke kako da vam kažem'', objašnjava Patrik.

Sačuvat će i stari ormar i stare krevete. Dobri su, od pravog drva kaže Branko, šteta bi bila da se bace. A što će biti s novom kućom koja je za njih kupljena u humanitarnoj akciji, ali zapravo je neprikladna za život, ne znaju.

''Oni su imali najbolju namjeru, htjeli pomoć, ali nisu uspjeli. Ja sam njima htio pomoć, probali su ali nisu uspjeli. Ostali su kratki s novcem i ispalo je tako kako je ispalo'', govori Patrik.

Neka se da nekome tko nema, kaže Branko. Njima ionako ne trebaju dvije, treba im samo dom. Čvrstih zidova i krova koji ne prokišnjava s kupaonom i tekućom vodom, uvjetima dostojnim čovjeka. Satkan ljubavlju i radom dobrih ljudi. Svih vas koji ste uvijek tu kad treba.