Ivan Šitum otac je četiri djevojčice: Amelie, Zare, Mile i Roze. U domu obitelji Šitum tako se zovu četiri glavna razloga za veselje, buku i smijeh.
"Ta njihova toplina i taj odnos koji imam s njima, njihova potreba da ih stalno češkam, mazim, ljubim, nosim", rekao je Ivan.
Nešto u čemu u posljednjih jedanaest godina uživa četvrti put zaredom, uz najmlađu šestomjesečnu Rozu. Kada je, nakon tri curice, supruga Ines opet zatrudnjela, on nije posebno priželjkivao dječaka. Dapače, tijekom cijele trudnoće nisu željeli znati kojeg je spola beba. Ovako su, uz smijeh kaže Ivan, već dobro znali što im je činiti.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Roza je dobra i vesela beba, a Mila se, uz dvije starije sestre, uvijek izbori za svoje mjesto. Ivan kaže da se nikada, ni u šali, ne žali na svoje male, snažne žene. Ponosan je na to u kakve osobe izrastaju. Svaka je posebna, svaka svoja.
"Amelie je jako empatična, jako topla, jako vodi brigu o svojim sestrama. Ona je kao mala mamica i imam osjećaj da će ona izrasti u jednu krasnu, krasnu ženu i osobu", rekao je Ivan.
Priča Zorana i Ane
Kao što iz najtvrđeg materijala uvijek oblikuju najljepše skulpture, Zoranu Kirinu tako i najteži životni putevi uvijek donesu najviše sreće.
"Fizički je teže kamen, ali oblikovati jednu ovakvu djevojčicu nije uopće teško. To je čast i privilegija", rekao je.
Njezino me je Ana, koju od milja zove Anči. Ima 13 godina, zaljubljena je u umjetnost i jedino je dijete tate Zorana: "Meni je ona cijeli moj svijet i moja najveća sreća", rekao je.
Pročitajte i ovo
Za mnoga mu je djela, priznaje, Ana inspiracija. Na još više njih dodatni par ruku koji uskače za pomoć. Šale se da će još malo i učenica nadmašiti učitelja, a možda se to već i dogodilo.
"Htjela bih biti umjetnica ili arhitektica. Nemam pojma. Uvijek sam kao mala bila okružena s tatom dok je po kućama radio i to me uvijek zanimalo. Jako mi je lijepo kada radim nešto novo", rekla je Ana.
Sedmi je razred i kaže da nije pošteno što se i od djevojčica u školi očekuje više od dječaka, što ponekad ipak nisu jednaki. I zato je čvrsto odlučila: "Ja želim biti žena koja ne radi za nikoga drugoga, da se moram bojati hoću li dobiti plaću ili ne. Želim sama o sebi ovisiti."
Da odgaja čvrstu i snažnu djevojčicu koja će jednoga dana postati takva žena, za Zorana je kaže životna misija. Zbog jedne stvari još vrjednija.
"Zadnjih sedam godina mi živimo sami. Obitelj smo jedan drugom", rekao je.
Pročitajte i ovo
Zoran je iz cijele situacije odlučio izvući smo ono najljepše.
"Ljudi smatraju da je biti samohrani roditelj problem. Ja kažem da je to privilegija. Sve puse, svi zagrljaji, sve je samo za mene", rekao je.
I nema kod njih tabua. Pa i onda, odnosno posebno onda, kada treba razgovarati o stvarima koje donosi pubertet i odrastanje. Ana je znala da mu se oko svega može obratiti i tražiti pomoć.
"Ja mu se baš divim jer znam da većina roditelja to ne bi uspjelo i ovo šta on stvarno radi je jedna predivna stvar. On nije savršen roditelj, ali uvijek pokušava napraviti što bolje za mene", rekla je Ana.
Očevi koji kćerima uvijek čuvaju leđa
Sada, ali i kada narastu, tate su ti koji djevojčicama čuvaju leđa. Njihove pobjede slave kao vlastite i čuvaju ih u sjećanju zauvijek.
"Mila kad je učila voziti bicikli. Protivila se tome jer ju je bilo strah, ali smo se trudili. Dva dana sam ju držao za bicikli. Ona je rekla: 'Nemoj me pustiti, nemoj me pustiti!' Gledala je držim li ju i onda, kad je u jednom trenutku shvatila da ju ne držim, nego samo hodam pokraj nje, stala je, slavodobitno se osmjehnula: 'Pa ja vozim bicikl!'", ispričao je Ivan.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Očevi ih mogu naučiti da su granice samo u njihovim glavama, da nema nečega što one ne smiju ili ne bi trebale. Život mogu živjeti po vlastitoj mjeri i ispunjavati samo vlastita očekivanja.
"Svaka mora imat svoj put, svaka mora imati svoju budućnost. Što god budu radile, ako su one sretne s tim, onda smo i mi sretni", rekao je Ivan.
Jer one mogu što god žele. Ako ne vjerujete, pitajte bilo kojeg tatu djevojčice, imala ona tri, sedam ili 45 godina.
"Ponosan sam što sam Anin otac i ponosan sam na njezine sposobnosti i njezinu odlučnost jer znam da za nju ne postoje granice", rekao je Zoran.
Pisma kćerima
Da pomaknu vlastite granice, novinarka Provjerenog Maja Medaković zamolila je Zorana i Ivana da napišu pismo svojim djevojčicama. Nekoliko riječi iz srca koje bi one pročitale tek kad narastu, na neki važan, veliki dan u njihovim životima. I dok se Zoran odmah primio olovke, Ivan je iznenadio ekipu Provjerenog. On naime, za svaku kćer već ima nešto spremno.
"Skupljao neke njene uspomene: slikanje za osobnu, slike s prvog putovanja. Ovo sam već zapečatio", rekao je te dodao da već za kćeri ima pisma: "Znači, 18 godina ću čuvati svako pismo i tako četiri puta. Zahtjevan je posao, ali mi očevi jednostavno smo dorasli izazovu."
Pročitajte i ovo
U to nema sumnje. Nakon Zoranova pisma bit će vam jasno i zašto. Iako pisano njegovoj Anči, riječi su to i želje svakog tate koji je makar jednom dopustio da mu se lakiraju nokti, da ga se razvlači na sve strane, da odustane od principa u koje se kleo, da na svojim ramenima osjeti svu radost odgajanja djevojčice.
"Princezo moja, uljepšala si moj svijet i dala razlog mojem postojanju. Gradili smo svoj mali svijet prepun boja i doživljaja. Rasla si brzo i postajala predivno dijete i djevojčica na koju sam jako ponosan. Želim da uvijek ostaneš takva kakva jesi, predivna osoba uvijek spremna živjeti punim plućima i vidjeti svijet oko sebe širom otvorenih. Nikad ne pristaj u životu na manje od onog što zaslužuješ. I živi, putuj, sanjaj. Voli te tata najviše na svijetu", napisao je Zoran.
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr
