Galerija
U posljednje četiri godine Hrvatska ima 400.000 stanovnika manje. Izgubili smo četiri Osijeka. Tužna slika koja se najbolje vidi u školskim klupama. David, Patrik i Alina jedini su učenici u područnoj školi Jablan u Gorskom kotaru, a učiteljica Mateja Posavi Došen iz Hrvatskog Polja u Lici za dvije godine vjerojatno će zauvijek zaključati malu školu, koja je njezinim učenicima drugi dom.
Sudbina kakvu je samo ove školske godine doživjelo već 16 škola. Da su one puno više od klupa, ploče i krede, svjedoče i suze učitelja, spremačica i učenika.
Učiteljica Radmila Hodinj u OŠ Jablan reporterki Provjerenog Maji Medaković ispričala je kako je izgledao njezin prvi radni dan kada je došla u školu. Bilo je to prije 33 godine kada je kao mlada učiteljica prvi put nogom kročila u područnu školu Jablan u srcu Gorskog kotara. Puno se toga promijenilo, ali jedan je osjećaj ostao isti.
"I dalje ih očekujem kao svoje najdraže goste svako jutro, a kada su školski praznici, nakon tri mjeseca jedva čekam da ih vidim. To za mene znači zapravo cijeli život", kaže.
David, Patrik i Alina jedini su učenici područne škole Jablan i svi su, kaže učiteljica Radmila, dobri đaci.
230 razreda manje
Dok njima matematika ide, neka druga - demografska, ispit je na kojem kao država padamo. Prema posljednjem popisu stanovništva tek nas je 3.888.529, što znači da smo unatrag deset godina izgubili čak četiri Osijeka. Oko 400 tisuća ljudi.
Trend dobro vidljiv i u školskim klupama. Ove školske godine u njih su sjela 3923 osnovnoškolca manje nego lani. Ako računamo da prosječan razred ima 17 učenika, to je nevjerojatnih 230 razreda manje!
To je sudbina koju je Radmili teško prihvatiti jer pamti daleko bolja vremena, koja je od zaborava sačuvala u kronikama Jablanske škole. Fotografije iz pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih…
"U školi Jablan sam oko 33 godine, dakle od 1989. godine najviše je bio 21 učenik u četiri kombinacije i to su bila ona vremena kad je dolazilo dosta izbjeglica. To je možda bilo jedno dvije-tri godine, a onda broj konstantno opada", prisjeća se.
U razredu punom graje učila je njihove roditelje. Sada u tišini uči njih.
Izvlačite najbolje iz djece
O čemu govori, dobro zna i Mateja Posavi Došen, učiteljica u stotinu kilometara udaljenoj područnoj školi u Hrvatskom Polju u Lici.
"Došla sam prije nekih 10-ak godina i to je moje prvo radno mjesto, ali za stalno. Prošle godine imala sam sedam učenika, najviše od dolaska. A ove tek njih četvero", kaže učiteljica.
"Važna je ta obiteljska atmosfera, jednostavno tu djecu počnete doživljavati ne samo kao učenike nego i kao svoju djecu i to je jedna od vrlina ovoga posla", govori Posavi Došen.
Pročitajte i ovo
"Radite na svim njegovim potencijalima, izvlačite najbolje iz djece", kaže Mateja. Luksuz koji si učitelji u velikim školama, u razredu punom učenika, teško mogu priuštiti. Iako ima negativnosti, ovakav rad ima i puno prednosti.
Pozitivne strane su da stariji podučavaju mlađe, često puta i meni pomognu jer oni to znaju objasniti na jednostavniji način. Osim toga, mlađi uče od starijih, stariji su primjer mlađima, razvija se i empatičnost tu", kaže Posavi Došen.
"Skloniji su suradnji, raste im samopouzdanje, komunikativniji su", nabraja redom Radmila.
Iako bi se iduće godine u jablansku školu trebao upisati jedan prvašić, pitanje je hoće li se to i dogoditi. Ravnatelj matične škole iz Vrbovskog u prognozama je oprezan. Unatrag tri godine morao je zatvoriti čak tri područne škole.
Pročitajte i ovo
"Više bih volio da otvaram neke škole. Nažalost, trend je takav, zatvaraju se tri škole, zatvaraju se, možemo reći, neke povijesti ovoga grada. Imali smo daleko više škola tako da nije baš lijep osjećaj kad zadnji put zaključate vrata neke od tih škola znajući da se više nikada neće otvoriti jer ne bi niti udovoljavale nekim standardima budućih škola", govori Anton Burić, ravnatelj OŠ Ivan Goran Kovačić u Vrbovskom.
Boba - učiteljičina desna ruka
Ove u Jablanu i Hrvatskom Polju možda nemaju pametnu ploču niti baš sva čuda moderne tehnologije, ali imaju peć na drva i toplinu i ljubav ljudi koji, uz učiteljice, zgradu škole zapravo čine drugim domom. Imaju Bogdanku, od milja Bobu, učiteljičinu desnu ruku. Spremačicu koja se uz svoje svakodnevne poslove ne libi ni motorke da djeci i njezinoj Ljilji ne bi bilo hladno.
"Ja sve radim, popravljam i pilu, meni ništa nije problem", kaže spremačica Boba.
Pročitajte i ovo
Imaju Nikolu, domara i supruga učiteljice Radmile, pa dok ona predaje hrvatski, on brine da sitnice iz školske povijesti ne prekrije prašina i patina. Popravi sve što se u školi pokvari.
"Ako se ne dogodi neko čudo u smislu doseljavanja i povećanja broja stanovnika u Hrvatskom Polju, nažalost ja mislim da će se škola zatvoriti", s tugom u glasu kaže učiteljica Mateja.
A to smatraju i učenici.
"Mislim da bi trebala doći dizačica i prenijeti školu negdje gdje ima djece. Da škola i dalje živi", rekao je osmogodišnji Gabriel. Tužna je i devetogodišnja Nika: "Samo želim da netko dođe ovdje, da bude puno djece i da se škola ne zatvori."
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr
