Više od tri godine nakon smrti svoga Jose, Ivica je dobro. A sutra će kroz suze i smijeh, kaže, biti još i bolje. Sad živi za usrećivanje druge djece. Od toga nema veće ni nagrade ni plaće. Srce, kaže, naraste za tri broja, da bar malo popuni prazninu koju niti jedan roditelj nikada ne bi trebao osjetiti.
Njegov Josip rođen je kao zdravo dijete, no nedugo nakon poroda dobio je sepsu. Posljedično i još hrpu dijagnoza. Nije pričao, hodao, cijeli je život bio prikovan za krevet. Joso se nakon zapetljalja crijeva i operacije u zagrebačkoj Klaićevoj bolnici više nije mogao vratiti doma. Njegovo stanje zahtijevalo je posebnu, bolničku skrb. Ali mjesta za njega nigdje, baš nigdje nije bilo. Ipak primljen je u riječki hospicij - mjesto gdje dolaze terminalno bolesni, umirući ljudi. Joso to nije bio, ali to je tada bila jedina opcija. 300 kilometara udaljena Rijeka u koju je iz Zadra autobusom u posjet sinu dolazio baš svaki vikend.
Pročitajte i ovo
Bilo je to tek privremeno rješenje, a ni ono koje je uslijedilo nakon toga Grdovićima nije donijelo mir. Samo manju kilometražu i češće susrete. Jer Joso je prebačen na odjel zadarske pedijatrije. Još jedno mjesto na kojem mu nije bilo mjesto.
"Ne tražimo ništa za sebe, samo neku sobicu za njega di bi on proživio koliko mu je ostalo", govorila je tada Jagoda Grdović, Josipova majka.
"Mi smo stalno u kružnom toku. Mi iz toga ne možemo izaći. Zaključak je, ja ne bih volio da tako ispadne, ali takav je moj zaključak kao roditelja da će on putovati sve dok mu srce izdrži, on možda na kraju i završi tako što će umrijeti negdje na putu između Zagreba i Zadra", govorio je Ivica Grdović.
Smjestili ga u Bistru
Negdje na putu između Ministarstva zdravstva i HZZO-a godinu dana nakon prve priče za Josu se konačno pronašlo trajno i prikladno rješenje, a za njegovu obitelj kakav takav mir. U Specijalnoj bolnici Bistra mjesec i pol dana opremali su posebnu sobu i obučavali osoblje kako bi Josu mogli primiti na trajni smještaj, a tati Ivici odrediti samo novo mjesto za posjete svaki vikend, bez iznimke.
Krajem veljače 2021., nakon gotovo 20 godina Josip je pronašao svoj mir. Otišao na jedino mjesto na kojem ga tata vikendima ne može posjećivati.
"Tri godine ga nema, evo bilo je na 25. 1. tri godine. A kako je... jedna velika buža koja se ne može zakrpati", kaže Ivica.
Pročitajte i ovo
Njegovoj je Jagodi kaže još i teže. On gura, smije se. Mora. I ne voli da ga zovu Tata Hrabrost. On je, kaže, samo ludi Grdović koji ima lude prijatelje i ludu sreću da živi u gradu koji ima preveliko srce. U Zadru koji će i ovaj put, u to ni malo ne sumnja, kombi do vrha ispuniti donacijama za bolnicu koja je njihovom Josi bila posljednji dom. Sve na njegovu inicijativu i uz pomoć uigrane ekipe humanitaraca.
"Radim radi toga što su mi draga djeca. Dobro je činiti dobro jer ljudi kasno shvate da treba nešto pokrenuti kad im se nešto dogodi. Kad im se nešto dogodi i onda bože zašto, zašto je to mene baš spalo, zašto me je spalo sada? Ali treba čovjeku koji je pao u rupu, koji je pao na koljena, treba mu dati ruku, tom čovjeku treba dati ruku da ga podigneš"; ističe.
Mali veliki čovjek
Dali su mu je kad mu je bilo najteže, daju i sada. Svatko, bez obzira na godine i mogućnosti, najviše što može. U svega nekoliko tjedana koliko je trajala humanitarna akcija u organizaciji Marjane Ikić koju u Zadru dobro poznaju po humanitarnom radu, prikupljeno je hrane, pelena, odjeće i ostalih potrepština za bolnicu Bistra.
"Jako, jako mu se divim, veliko je to djelo i zaista veliki je čovjek", opisuje Ivicu Grdovića humanitarka Marjana Ikić.
Pročitajte i ovo
U 165 centimetara njegova rasta, svi koji ga poznaju, bez sumnje mogu potvrditi stane ljudina. Ni na trećoj lokaciji na kojoj su prikupljali donacije nije se umorio od slaganja teških kutija. S voljom, elanom i cijelo vrijeme osmijehom na licu. Jer jedan ih je drugi, njemu najvažniji osmijeh, gledao s plakata akcije. Nedjelja je, tek koja minuta iza šest sati ujutro. I dok se gaze prvi kilometri, Ivica je mislima daleko, već u Bistri.
"Očekujemo da će biti lijepo. Vidjet ću djecu, vidjet ću tete, stara lica koja nisam vidio ja mislim skoro dvije godine i najljepše će mi biti kad se susretnem s Ninom", kaže novinarki Provjerenog Maji Medaković.
Upoznao ju je dok je dolazio svome Josi. A otkako njega nema, Nina je njegova svijetla točka. Razlog više zbog kojeg se veseli Bistri. Mjestu na kojem su ovaj kombi s nestrpljenjem očekivali. I konačno dočekali. Kada su se otvorila vrata, a iz kombija počelo s iznošenjem pelena, hrane, odjeće i drugih potrepština, doktorica Antolović nije mogla sakriti svoje oduševljenje.
"Zahvaljujemo mu se od srca jer ovo je prekrasno, ali se moramo zahvaliti i svim onim ljudima koji sudjeluju u tome. Tata je veliki prijatelj naše bolnice, a posredno i svi ovi dobri ljudi koji su pomogli u skupljanju ove stvarno velike donacije", rekla je dr. Antolović.
Pročitajte i ovo
Osmijeh mu nije silazio s lica, ali nestrpljenje je bilo još veće. I trenutak koji je Ivica čekao posljednje tri godine.
Suze je ovoga puta uspio zadržati. Zamijenili su ih zagrljaji s dragim ljudima, osmijesi, Ninine puse. S njima, u bolnici koja je njegovom Josi bila posljednji dom, zauvijek je kaže ostalo i njegovo srce.
"Uvijek je ovdje jedan komad", kaže Ivica.
Ma koliko malen možda bio, i taj djelić njegovog srca sigurno je gromada. Jer uza svu tugu koju u sebi nosi, još uvijek daje najbolje od sebe. Bezuvjetnu ljubav, snagu i primjer kako živjeti život onda kada se čini da se više nema za što živjeti.
"Dobro je činiti dobro, Majo. A dobro se uvijek dobrim vraća", poručuje Ivica Grdović.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
