Već šest godina Hrvoje Rendulić stoji na istom mjestu. Svakoga dana, četiri sata, na +35 ili -20 stupnjeva Celzijevih. Bori se tako što svakoga dana četiri sata stoji s transparentom na zagrebačkom Cvjetnom trgu, želeći skrenuti pozornost na oboljele od anoreksije.


Hrvoje Rendulić već šest godina, svakog dana, četiri sata stoji s transparentom na zagrebačkom Cvjetnom trgu, želeći skrenuti pozornost na oboljele od anoreksije.

"Nisam nikada pomislio na odustajanje, niti ću odustati. Jedini je uvjet, evo, reći ću otvoreno, moje fizičko zdravlje, jer nije baš jednostavno, s obzirom na to da ja sada imam 63 godine, po četiri sata stajati na +35, na -20, nije lako. Međutim, odgajali su nas nekad da dobije onaj tko izdrži. Ne mogu se mijenjati, moja je kći. Tko će se boriti za nju ako neću ja? A i brinuti, je l'. Možda je previše, ali eto. Tako je ispalo!" govori Hrvoje.

Gandijevski, mirno, s transparentom u ruci. Kad je počeo, ljudi su mu znatiželjno prilazili. Suosjećali s njegovom boli. No, na Hrvojeve apele institucijama odgovor nikada nije stigao.

Policajci ga često legitimiraju, a katkad dobace podrugljive komentare. Zovu ga vrtnim patuljkom. Ponekad se pridruže i gradske vlasti pa ga pitaju ima li proširene vene od tolikog stajanja. Građani ga, posebice muškarci, poštuju.

On i dalje proziva niz institucija, a ponajviše Ministarstvo zdravstva te zagrebački Gradski ured za zdravstvo. Neće odustati dok se ne zaposle zdravstveni stručnjaci te otvori referentni centar u kojem bi oboljele osobe dobile odgovarajuću pomoć na jednom mjestu.

Iz gradskog ureda za zdravstvo nabrajaju ustanove i programe kojima se liječe oboljeli. Kažu, poremećaji u prehrani ne rješavaju se na ulici, a Hrvoje nije stručan za pružanje pomoći.

2.11.2017.

"Moj smisao svega uvijek, u fokusu svega bila je samo Suzana i sve što se događalo s njom", govori.

Truditi se da joj osmijeh ne silazi s lica. Brinuti o njoj. Zaštititi je. To je ono što bi svaki otac trebao činiti za svoju kćer. A Hrvojeva je mezimica u 14. godini doista i zatrebala zaštitu. Jednog je dana samo prestala jesti. Promijenila se, postala depresivna.

"Bili smo dosta zabrinuti, dosta zabrinuti jer nikad nikakvih problema nije bilo s njom ni u kojem smislu. I onda odjedanput, praktički preko noći – promjena. Mi kao roditelji bili smo totalno zbunjeni, preplašeni, nismo znali što, koga, kako, jer ja mogu priznati da do tada za poremećaje u prehrani, za anoreksiju i bulimiju, uopće nisam čuo", prisjeća se Hrvoje.

Njezini simptomi pojavili su se usporedo s društvenim propadanjem obitelji, govori Hrvoje. Ostao je bez posla, zbog čega su morali iseliti se iz stana. Suzana se s time nije znala nositi.

"Ona je introvertna, senzibilna, emotivna, povučena osoba koja nikad nije pravila nikakve probleme oko sebe ni s kim, ni u smislu bilo čega. Bila je uvijek odličan đak...", kaže brižni otac.

Tražio je liječnike koji bi joj mogli pomoći. Hodao od institucije do institucije ne bi li joj pronašao odgovarajuću zdravstvenu pomoć.

"Ne stidim se ni svoje kćeri, a još manje ovog svog dijela koji je posvećen doslovno svim, nečijim kćerima. Sve su one nečije kćeri. I u toj patnji sve su jednake", objašnjava Hrvoje.

Ne bi li bolje razumio Suzanino stanje, osnovao je udrugu Nada. Na taj je način organizirao brojne aktivnosti na koje su sve djevojke s poremećajima u prehrani bile pozvane.

2.11.2017.

Andrea je udruzi pristupila prije godinu dana. Oboljela je kao četrnaestogodišnja djevojčica. Boluje i danas. Sve je krenulo bezazleno, od dijete.

To je pakao. Teško je kad čovjek padne na 33 kile, kad funkcije organa počnu otkazivati, kada svaki djelić tijela boli, kada srce i duša boli, kad padne u tešku depresiju. Obitelj ne može pomoći, ljudi osuđuju, javnost i okolina na neki se način izruguju, misle "sama si si kriva, zašto ne jedeš?" Jako teško, pakao od života", govori Andrea Nardi Peruzović.

Na stručnu, sustavnu pomoć ni njezina obitelj nije mogla računati. Zato je riječ nekoga koji razumije, koji je prošao isti taj pakao mnogo značila. Svjesna toga što je njoj bila udruga Nada, stoga želi i sama jednoga dana to značiti nekome drugome.

Kroz Hrvojevu je udrugu prošlo više od 8000 oboljelih djevojaka. Davao je savjete, slušao ih., pokušavao cijelo vrijeme upozoriti na nepostojanje odgovarajuće zdravstvene skrbi. Jer njegova je Suzana, baš kao ostale djevojke, uz godine liječenja još uvijek bila bolesna.

2.11.2017.

U svijetu svake 62 minute jedna osoba umre od poremećaja u prehrani. Jer, anoreksija i bulimija najsmrtonosnije su psihijatrijske dijagnoze. U Hrvatskoj je više od 50.000 žena oboljelo od ovog psihosomatskog poremećaja.

Andrea i Suzana još uvijek se bore. Svjesne su da izlječenja nema.

I Hrvojeva bitka još uvijek traje. Šesta je godina kako neumorno stoji na istom mjestu nadajući se da će netko reagirati.

"Konkretnog rezultata nema dosad, ni uspjeha. Međutim, ponavljam, možda nekome treba deset godina da shvati da ja tu ne stojim tako zato što mi je dosadno u životu ili ne znam što nemam drugo pametnije raditi", govori Hrvoje.

"Pa moja kći baš i ne odobrava moju aktivnost. Zašto? Zato što je konkretno stradavala i ona i moja žena", kaže Hrvoje.

Najpoznatiji zagrebački Don Quijote, kako ga zovu njegove djevojke iz udruge, usprkos svim otporima nema namjeru odustati. Na 35 ili 2 stupnja Celzijevih. Uz potporu javnosti ili bez nje. Ovaj otac za svoju će kćer napraviti sve.

 

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno.

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr.