'Povratak kući' - Priča poznatog španjolskog pisca i stručnjaka za fantastičnu književnost

Am I sitting in a tin can
Far above the world
Planet Earth is blue
And there’s nothing I can do.
David Bowie, Space Oddity

tri vijesti o kojima se priča priča provjerenog Internet preplavile snimke sa zagrebačkih ulica, ljudi hodaju goli i rastrojeni. Što je u pozadini? "Vrlo je tanka linija..." Nepojmljivo Strahota na groblju u okolici Zagreba: "Pa zar ovo nije krah čovječanstva?" "Povijest će ovo pamtiti" Zelenski objavio pismo Putinu: "Ukrajina predlaže završetak rata". Stigao mu odgovor iz Moskve

Houston, ovdje More tišine: Orao je sletio na Mjesec.
Govnari. Ona dvojica će hodati po Mjesecu, a ja lebdim u ovoj konzervi sardina. Nastavim li slušati Armstrongov glas, napravit ću neko sranje. Isključit ću radio, barem nakratko. ’Ko ih jebe.

Uopće mi nije jasno zašto su baš Neil i Buzz odabrani za taj veliki pothvat. Mene su osudili na čekanje u kapsuli. Koga god sam pitao na Cape Canaveralu odgovorio je isto, odluka je došla “odozgo”. Jasno mi je zašto su odabrali Armstronga, on je ipak šef misije, ali zašto Aldrina, a ne mene? Iste smo dobi (trideset i devet godina), imamo bogato iskustvo orbitalnih letova (iako moram reći da sam ja izveo nekoliko svemirskih šetnji, a on nije), imamo isti vojni čin. Ipak, on će se spustiti na Mjesec, a ja, ja ću grijati rezervnu klupu.

Nešto mi govori da je sve to maslo Conrada Wendta. Jebeni naci. Nemam povjerenja u tipa kojeg je zaposlio Von Braun i kojeg svi zovu Führer (naravno, njemu iza leđa, ali ima u tome i divljenja). Previše je nacista u NASA-i. I nek ne seru da je tip mrzio Hitlera i da je radio za Reich pod prijetnjom. Jebena mu je izlika. Previše sam je puta čuo od Švaba koji rade s nama.
Slučajnost ili ne, Armstrong i Aldrin stalno su se smijali vicevima tog bezveznjaka. Ja, ne. A osim toga, kad su mi rekli da sam ja šonjo koji će ostati kružiti u kapsuli, govnar me tješio svaki put kad bismo se sreli. Iako se ne spuštala, Mikael, ti si kliuč od mizija. Bez ti, oni ne mogla vratila kući.
Kući... Nakon četiri dana putovanja, došao je i taj trenutak. Bila je prava muka podnijeti kolege koji neprestano govore o tome što će napraviti i reći kad kroče na Mjesec. To je velik korak za čovjeka; golem skok za čovječanstvo. Jebemu, pa to sam provalio onako u zezanciji, ali ona budala Armstrong oduševljeno je sve zabilježio. I nije prestao ponavljati rečenicu sve dok se lunarni modul nije odvojio od komandnog.
Taj dan, 20. lipnja, cijeli će svijet pamtiti kao početak nove ere. A to je dan mojeg poniženja. Dobro, u redu, netko je morao ostati u kapsuli, ali zašto, jebemu, baš ja?

Uključit ću radio. Oni govnari bi uskoro trebali kročiti na Mjesec. A ja za to vrijeme letim na 111 kilometara udaljenosti (tako pokazuje računalo) od Mjesečeva tla, bliže nego što je itko dosad bio, osim mojih kolega, srećkovića. Nadohvat ruke mi je ono o čemu sanja cijeli svijet, ali tamo će i ostati.
Armstrong se dere kao lud. Jebem ti mater, Mike! Pa di si nestao? (Pitanje sasvim u skladu s inteligencijom te budale: kao da sam nekamo mogao otići, umjesto da se vrtim oko Mjeseca u ovom jebenom modulu.) Umirujem ga i govorim – naravno, lažem – komunikacija se vjerojatno prekinula zbog Sunčeva vjetra. Armstrong me upozorava da pozovem Houston, jer uskoro će otvoriti vrata modula. Shvaćam da se usrao. Pune su mu gaće. To bi se i meni dogodilo, sigurno, ali ne mogu a da se potiho ne zacerekam. “Nek se znoji, zato je on među odabranima.” Malo pričekam prije nego što pozovem Houston. Ne bi li bilo divno da Armstrong izvede svoju uvježbanu koreografiju bez publike? Već zamišljam Neila kako izgovara svoju famoznu frazicu samo preda mnom, Buzzom i zvjezdanom prazninom. Ako se Houston ne uključi, svijet neće vidjeti ama baš ništa, jer televizija neće moći prenijeti sliku, pa tako ni riječi mojeg voljenog komandanta. A toliko su nas gnjavili da pričekamo vrijeme najveće gledanosti. Što više ljudi vidi, veći uspjeh (treba sjebat’ Ruse!). I naravno, sponzori će biti zadovoljniji.

Ah, televizija, to je tek posebna priča: moji kolege bili su ludo uzbuđeni zato što će se njihov pothvat prenositi uživo; govorili su o našem pothvatu, ali ja znam što su mislili... više sam ih puta čuo kako se došaptavaju i lupkaju šakom o šaku, poput klinaca. Uzbuđivala ih je pomisao da će njihovu šetnju Mjesecom pratiti milijuni gledatelja diljem svijeta. Djelovali su poput nervoznih starleta prije izlaska na scenu.

Armstrong mi javlja da je otvorio vrata i da će izaći (iako znam koja je povijesna važnost toga što će učiniti, prolaze me trnci od zavisti, a mržnja je svakog trena sve snažnija). Njegov se glas sad sigurno čuje diljem planeta: Nalazim se na stepenicama. Noge lunarnog modula utonule su svega nekoliko centimetara. (Utonule? Pa koji mu je kurac, nije mu ovo more, zapravo ipak jest, More tišine, štreberčina usrana.) Ovako izbliza, kad bolje pogledam, čini se da je površina od finog pijeska. To je fina, vrlo fina prašina. Izlazim na platformu.
Svinja, svinja, svinja.

Kratko zatišje. Kamera postavljena na oplatu lunarnog modula vjerojatno prenosi sliku tog debila koji će uskoro krenuti niza stepenice. Ne bi li bilo divno da se popikne i guzicom sleti na Mjesečevu površinu? Velik korak, nema sumnje.

Sad su četiri sata i sedamnaest minuta poslijepodne (vrijeme na Istočnoj obali), još jedan povijesni podatak. Armstrong ponavlja: Ovo je malen korak za čovjeka; velik za čovječanstvo.
Nož mi se zabija u srce. Zašto sam morao otvoriti gubicu? Sad mi se čini da je to upravo savršena rečenica kojom je Armstrong popratio silazak na Mjesečevo tlo.
Uvijek isti rade velike korake. A ostali, koji sjede u kapsuli, čekaju bolja vremena, koja nikad neće doći.

Čujem Armstronga kako govori putem internog radija. Usrao se do guše. I nije to bez vraga: oko njega je nepregledno Mjesečevo prostranstvo, praznina, beskraj noći iznad glave, a on sâm prohodi prostorima kojima nitko dosad nije kročio.
U slušalici se čuje Aldrinovo zamuckivanje (čini se da se usrao još više od Neila). Spreman je izaći iz Orla. Ne mogu si pomoći, govorim Buzzu da ne zatvori vrata, da ne bi bilo “nisam znao” kad poslije ne budu mogli ući... Ne odgovara. Čujem njegovo ubrzano disanje. Poslije nekoliko trenutaka u tišini, otvara gubicu i izgovara rečenicu koju sluša cijeli svijet (a nju je, poslije četiri dana teškog mentalnog napora, smislio sam samcat): kakva veličanstvena pustoš!
Ja i dalje lebdim u svemiru. Kružim i kružim oko tog prokletog satelita koji nikad neću dodirnuti.

Armstrong me obavještava da će zabiti našu zastavu u Mjesečevu površinu. Sad me ipak preplave osjećaji. I to iz dva razloga: kao prvo, zamišljam zvijezde i pruge kako vijore na tom pustom mjestu (to se samo tako kaže, jer tamo nema vjetra koji bi podigao zastavu), a drugo, zato što nisam ja taj koji stoji pored nje.

Čujem ih kako razgovaraju. Uzbuđeni su. Kao da su se naroljali. To bi bila dobra fora: otvoriti bocu viskija i onesvijestiti se dok se kolege ne odluče vratiti. Ili se pokupiti usred svega i ostaviti ih na milost i nemilost sudbini (a ona im, moram reći, ne bi bila naklonjena) na tom jebenom satelitu koji su upravo osvojili.

Houston se ponovno začuo u slušalicama. Obavještavaju me da predsjednik Nixon želi razgovarati s Armstrongom i Aldrinom. Još i to! A što sam ja? Jebeni šofer koji vozi junake? Pokušavam nešto reći Predsjedniku, no Armstrongov glas me prekida. A Nixon, sasvim je očito, zaboravlja na mene. Zašto bi razgovarao sa sporednim glumcem, ako može s glavnim?
Skidam slušalice. Ne trebaju me. Gledam kroz prozorčić komandnog modula. Mjesečeva površina tako je blizu. Preplavljuje me osjećaj osamljenosti. Šteta što nisam uspio prošvercati bocu viskija (ili barem jedno pišljivo pivo). Najradije bih urlao.

Padne mi na pamet da bih mogao zbrisati. Ne bi bilo teško uvjeriti ekipu u Houstonu da je spajanje s Orlom bilo neizvedivo. Oni nisu ovdje, a sva komunikacija sa Zemljom odvija se preko mene. Bio sam nemoćan – rekao bih im – doista: kad se Orao trebao spojiti s komandnim modulom nešto je pošlo po zlu, možda je Armstrong – neka mu se Bog smiluje – pomiješao komande; umjesto da se spoji, lunarni modul je lansiran, a ja nisam uspio izvesti manevar i približiti mu se iznova. Još vidim užas u Aldrinovim očima, vidim kako viri kroz prozorčić (u tom trenutku bilo bi dobro zaplakati).
Možda je nešto pošlo po zlu u samom lunarnom modulu: motor se pokvario ili je došlo do istjecanja goriva koje nismo primijetili. Jadnici! Da se nisu toliko dugo zadržali u šetnji Mjesecom, ostalo bi dovoljno goriva za povratak u brod. Ali ne. Potrošene su rezerve i Orao će ostati usidren na Mjesecu zauvijek, a s njime Armstong i Aldrin, a tada bih, duboko potresen – tu bih ponovno pribjegao najplačnijoj verziji glasa – zvao Houston da im javim za strašnu tragediju. Oni bi mi, naravno, naredili da se vratim. Ja bih isprva odbijao, zar da napustim kolege (ma kakve kolege, oni su mi poput braće) i ostavim ih na milost i nemilost sudbini? Nikada! Žao mi je, Houston, ne mogu izvršiti tu zapovijed... No brzo bih se dao nagovoriti: Mike, kapsula nije spremna za slijetanje na Mjesec, ti znaš da im ne možeš dostaviti dovoljnu količinu goriva za polijetanje. Armstrong i Aldrin – ne, molim vas, ne ponavljajte to, vikao bih – moraju ostati na Mjesecu. Znali su koji je rizik...

Odgovornost je jača, pa ponovno uključim radio. Armstrongovo cmizdrenje iznova mi ispuni slušalice. Dere se kako već nekoliko minuta pokušavaju uspostaviti vezu sa mnom, kako su spremni za uzlijetanje i čekaju moje upute. Gledam na sat i vidm da su prošla dva i pol sata otkako šeću Mjesecom, skupljaju kamenje, fotografiraju... Dva i pol sata koja ja nikad neću imati.

Poslije nekoliko napetih minuta tišine, čujem motore modula kako se pale. Armstrong mi javlja da je sve u redu i da ima dovoljno goriva za povratak do kapsule. Uskoro ćemo ponovno dijeliti ovu jebenu konzervu sardina.
Nisam siguran da se želim vratiti.

Sa španjolskoga prevela Gordana Matić. DAVID ROAS (ŠPANJOLSKA) rođen je 1965. u Barceloni, pisac je i profesor teorije književnosti i komparativne književnosti na Autonomnom sveučilištu u Barceloni, gdje vodi studij fantastike. Među njegovim djelima ističu se zbirke priča i mikro-priča Los dichos de un necio (1996), Horrores cotidianos (2007), Distorsiones (2010; Nagrada “Setenil” za najbolju zbirku priča u Španjolskoj) te Intuiciones y delirios (2012). Priče su mu uvrštene u desetak antologija suvremene španjolske i hispanske kratke priče. Roas je stručnjak za fantastičnu književnost i autor mnogih nagrađivanih eseja i znanstvenih radova.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook