Gipsane figure podsjetnik su na 2500 ranjenika vukovarske ratne bolnice. Gotovo da nema ranjenika koji nije prošao kroz ruke doktorice Mirjane Semenić Rutko: ''Moj zadatak je bio svim tim ranjenicima svaki dan skinuti zavoje, očistiti ranu, dezinficirati, ponovno previti ranu. Svaka ratna rana je zarazna, odnosno jako infektivna i ona se mora svaki dan previjati inače bi nastala opasnost od nastanka sepse.''
Radilo se u nemogućim uvjetima, prisjeća se: ''Išli smo od kreveta do kreveta, otkrijete tog pacijenta, previjete ga, ne razmišljate što će se dogoditi ako je bombardiranje, pokrijete ga i čekate da se sve smiri. Kad je nestalo struje, imali smo pacijente po hodnici, ispod stepenica gdje nije bilo svjetla onda smo radili s baterijom u ruci da bismo vidjeli što radimo.''
''Svi su govorili sanirajte nam rane, idemo na ratište'', prisjeća se i ratna medicinska sestra Smilja Petričević: ''Sjećam se jednog pacijenta koji mi je rekao – sestro, ako nemaš vode da me umiješ, nemoj me ni krvlju kupati jer je ležao ispod kreveta i krv bolesnika koji je bio na krevetu iznad padala je na njega.''
Radilo se bez odmora 24 sata na dan prisjeća se još jedna ratna medicinska sestra Zvezdana Pinjuh koja je u tom trenutku bila u visokom stupnju trudnoće: ''Pad Vukovara sam dočekala sa sedam mjeseci trudnoće. Bilo nam je jako teško raditi, bilo nas je sve manje i manje, ranjenika u bolnici je bilo sve više i više, uvjeti su bili jako teški. Nedostajalo je hrane, pitke vode, lijekova.''
''Dvije lite vode dnevno i otprilike je to bio raspored da razmislimo što ćemo raditi s te dvije litre vode - hoćemo li je popiti, napraviti kavu ili ćemo se otuširati. Uspijevali smo'', kazala je Semenić Rutko. Snalazili su se na sve moguće načine. Iz bolnice ističu da sve zasluge za dobru organizaciju idu doktorici Vesni Bosanac. ''Ona je ta koja je sve držala, apele za pomoć koji su slani u Europu i svijet su upravo od nje. Čak su avionom bacali pomoć, bilo je u malim količinama, ali klapali smo'', ističe Pinjuh.
U bolnici se živjelo, rađalo i umiralo. 19. studenog u bolnicu je ušla JNA. ''Bilo je to do 20.11. kad nas je Šljivančanin skupio u gipsaonu i rekao - možete ići, slobodni ste. Vukovar je slobodan. Ako idete za Hrvatsku, neće vam pasti dlaka s glave, ali za glavu ne garantiramo. Dok smo mi bili u gipsaoni on je odvodio ranjenike koji su završili na Ovčari, to smo saznali kasnije. Medu njima je bilo i naših djelatnika. Jedna pravoslavka koja je radila u laboratoriju je spasila moga prijatelja'', sjeća se Petričević.
200 ranjenika, djelatnika i civila pogubljeno je na Ovčari. Pinjush se prisjeća: ''Teški trenuci, jako se puno pucalo, danonoćno. I tog 18. zavladala je tišina i strah se uvukao ovdje. Što će se sada dogoditi dalje. Tu smo bili 18., 19. i 20. krenuli konvojem u nepoznato.'' Učinili su sve što je bilo u njihovoj moći, a neki od njih i danas nesebično pomažu i rade u istoj bolnici.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
