Trebao je to biti još jedan miran početak tjedna studentici treće godine novinarstva koja je odnedavno dio DNEVNIK.hr-a. Zbog pandemije koronavirusa radimo od kuće. Pisala sam neki tekst kada se iznenada cijeli stan počeo tresti! Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim što se točno događa. Pas je dotrčao do mene, a ja sam rukama pridržavala laptop koji je klizio prema rubu stola. Tada sam odlučila ići na svoj prvi teren.

Galerija


''Opet'', pomislila sam. ''Ova prokleta 2020. godina nikako da prestane'', izgovarala sam naglas dok sam jedino čula otkucaje srca koji se nisu satima smirivali. Trajao je pola minute. Brzo sam otišla na novinarsku grupu i čitala doživljaje svojih kolega. Bilo je užasno. Svi smo se uplašili. Sjetila sam se savjeta da se izađe na čistinu nakon što se potres smiri jer će biti naknadnih podrhtavanja. Uzela sam psa u naručje, mobitel u džep i istrčala van.

Prizori koje sam vidjela urezali su mi se u pamćenje. Svi su se tresli (kao i ja), pokušavali kontaktirati svoje najmilije i međusobno si dovikivali ''jeste svi dobro?''. Telefonske linije očito su pukle i nisam mogla nazvati majku koja se užasava potresa. Jedna od mojih novih susjeda je i djevojčica od šest godina. ''Mogu li se igrati s tvojim psom?'' upitala me dok je već mazila Lilly. ''Znaš, malo se sad boji, možda kasnije'', odgovorila sam joj dok sam se još uvijek tresla od šoka.

Bila sam smirena kad sam vidjela dijete koje se uopće ne boji, za razliku od njezine starije sestre i mene koje smo očima komunicirale da ne razumijemo kako je ta mala tako smirena. No najviše me bilo strah kako mi je majka. Konstantno sam ju zvala, ali bezuspješno. Vratila sam se u novinarsku grupu i vidjela poruku jednog urednika ''Molim sve koji nisu spojeni na laptop da se ne javljaju, hvala'', napisao je.

''Isuse, ovo je stvarno izvanredna situacija'', pomislila sam dok su mi se miješali osjećaji novinarskog adrenalina i ljudskoga straha.

Nakon nekoliko minuta dobila sam poziv prijatelja. ''Jesi okej?'' upitao me. Rekla sam mu da ni sama ne znam, ali da mi je susjed dao jednu kratku za opuštanje, kao i cigaretu jer su moje ostale u stanu. ''Nažalost, mota neki odvratan duhan, ali nije vrijeme za izbor'', branila sam se humorom. Nakon 15-ak minuta javio mi se dečko i rekao kako trči prema autu i da će brzo doći.
 

''Kaj će ti laptop?''

Dok sam ga čekala, počela sam hodati po kvartu kako bih se uvjerila da su svi dobro. Ljudi su bili u spavaćicama, neki u kaputima, a drugi manje zimogrozni u kratkim rukavima. Svima je jedna stvar bila zajednička. Strah. Moj novinarski um odmah je pomislio na stanje u bolnicama, imajući na umu kako je potres u ožujku ostavio poveću štetu. Nisam mogla biti na jednom mjestu, sa svih strana ljudi su panično zvali i dalje, psi su lajali, a neka su djeca plakala. Kao da sam ostala zamrznuta u tom trenutku.

Nedugo zatim dojurio je dečko do mene i snažno me zagrlio. ''Idemo gore, moram uzeti hranu za psa i laptop'', rekla sam mu dok sam već kretala prema stanu. ''Laptop? Kaj će ti laptop?'' upitao me. Rekla sam mu kako sigurno neću mirno ovo promatrati, već da moram nešto učiniti, iako mi mozak u tom trenutku baš i nije radio.

Ušli smo u stan. Ja sam drhtala i žmirila nekoliko sekundi jer mi se vraćao trenutak potresa, dok je dečko žurno skupljao stvari u ruksak. Prijašnji mobitel u ruci zamijenila sam laptopom. Ušli smo u auto, a ja sam se spojila u sustav za pisanje i javila svojoj ekipi kako mogu računati i na mene. Krenuli smo prema mojoj majci. Nasreću, blizu nam je.

Ostavila sam psa u autu i trčala prema njoj. Gledala sam zbunjene poglede mojih nekadašnjih susjeda. Čim sam ugledala mamu, zagrlila sam ju snažno i osjetila kako joj srce nenormalno brzo kuca. Odmah me napala da sam se prelagano obukla i da ću se prehladiti. ''Mislim da imam sad druge stvari na pameti'', rekla sam joj kroz smijeh. Nakon što sam ju malo smirila, rekla sam joj da me ne ubije nakon što joj nešto kažem. ''Mama, ne boj se, ali ja moram do centra Zagreba.

Vidjela sam fotografije i mene jednostavno nešto vuče tamo'', rekla sam joj uplašeno znajući koliko se boji mojih avantura. ''Nisi normalna, ali zaista'', rekla mi je dok mi je zakopčavala jaknu. ''Gle, gole gležnjeve imaš! Uzmi moj šal i kapu'', nastavila je dok me stiskala uza se. Kolutala sam očima izgovarajući ''Ah, te mame'' i nasmijavala nešto starije susjede koji kao da su u mom izrazu lica tražili potvrdu da će sve biti dobro. Tada me iznenadno opralo. Idem na svoj prvi teren!

Iako sam tek dva mjeseca na ovom poslu, znala sam da je ovo moja prilika spojiti novinarsku strast s informiranjem građana. Nazvala sam urednika koji je bio spojen i koordinirao situaciju na portalu. ''Idem do Klaićeve, zatim do Traumatologije, malo do centra uglavnom'', obavijestila sam ga. ''Dobro, ali molim te, čuvaj se. Pazi da ti nešto ne padne na glavu. Oprezno'', ljudski me uputio.

Po povratku u auto dobacivala sam nekadašnjim susjedima da će sve biti u redu i da ostanu vani još neko vrijeme. Mama me dopratila do auta i sa suzom u oku pozdravila riječima ''Čuvaj se, molim te''. Pogledala sam dečka u oči, pomazila psa i rekla: ''Okej, idemo!''
 

Prvo odredište

Na putu prema centru gledala sam fotografije razrušenih zgrada po gradu i razmišljala o vizualima i izjavama. Živcirala me gužva na cesti jer sam čim prije htjela doći u središte zbivanja. Nakon, po meni, jako dugog putovanja preko mosta, konačno smo došli do mog prvog odredišta. Traumatologije.

Vidjela sam kolege s drugih televizija kako stoje ispred bolnice s velikim kamerama i objašnjavaju nešto stražaru. ''Ma, ništa to'', pomislila sam i ušuljala se stražaru iza leđa te potrčala do ulaza. Tamo me zaustavio mladi doktor i pitao tko sam i što trebam. U tom trenutku sam prvi put iskoristila svoju press-iskaznicu na mobitelu. Podigla sam ju kao FBI u nekom kriminalističkom filmu i rekla ''s DNEVNIK.hr-a sam, došla sam po izjavu.'' Odmjerio me, valjda procijenio da mi može vjerovati i pustio unutra.

Potres u Banovini - 5
Traumatologija u Zagrebu Foto: DNEVNIK.hr

Sporo sam hodala, s plitkim dahom kao da ne želim nijedan zvuk čuti osim razgovora pacijenata s doktorima. Tražila sam glavnu osobu koja bi mi mogla dati izjavu. Gledala sam oko sebe i miješali su se prizori stradalih u potresu, liječnika koji zabrinuto klimaju glavama i čistačica koje pognute glave čiste pod bolnice. ''Dobar dan, trebala bih razgovarati s predstojnikom bolnice'', gledajući u liječnika. ''Ja sam, izvolite'', odgovorio mi je s blagim osmijehom na licu zasigurno misleći da sam tek nova u svemu ovome. ''Ajme, sramote'', pomislila sam u sebi.

No nisam imala vremena za sram, odmah sam krenula na stvar te ga upitala o trenutačnom stanju pacijenata koji su stradali u potresu.
Nakon što smo završili razgovor, dopustio mi je na moj upit pogledati malo bolnicu i možda uzeti izjavu od nekih pacijenata. ''Jeste vi s televizije?'', zaustavila me s leđa jedna starija gospođa. Rekla sam kako sam s DNEVNIK.hr-a, portala Nove TV. ''Ajme, predivno'', zasjale su joj oči.

Moj pogled je išao preko njezina ramena dok sam gledala u jednu gospođu s krvavom gazom na glavi. Nakon objašnjenja gospođi koja je razlika između portala i televizije, uputila sam se prema stradaloj. ''Oprostite, ako Vas smijem pitati, jeste li stradali u potresu?'' pitala sam ju dok sam se trudila ljudski pristupiti. ''Da'', kratko me srezala i dodala kako nju ni slučajno ne slikam i snimam. Iako mi je bilo žao što ne mogu uzeti izjavu, prihvatila sam njezinu želju te se uputila prema svojoj sljedećoj lokaciji.

Na ulazu me dočekao onaj isti stražar kojem sam ''pobjegla''. Isprsio se prema meni i pitao me tko sam. ''Gotova'', odgovorila sam ponovno koristeći humor kao obrambeni mehanizam. Nekako sam prošla kraj njega i otrčala natrag prema autu. Bilo je vrijeme za sljedeću lokaciju.
 

Unutarnja borba

Ugasila sam glazbu koju je dečko slušao i pustila radio. Bila sam sva u tome. Nešto o čemu sam sanjala cijeli život. Cijelo vrijeme su mi se miješali osjećaji sreće što imam priliku za ovo s osjećajima tuge što je moj prvi teren ovakva tragedija. Stalno sam utišavala tu unutarnju borbu i fokusirala se na zadatak.

Nakon što smo se parkirali nešto prije Klaićeve bolnice, vidjela sam dom za starije i nemoćne. Pričekala sam odgovornu osobu te upitala jesu li svi dobro, na što mi je gospođa odgovorila kako jesu i da nemaju nikakvih oštećenja. Osjetila sam olakšanje i krenula prema nekoliko metara udaljenoj dječjoj bolnici. Na ulazu me dočekao izrazito simpatičan stražar koji je kontaktirao kirurga te bolnice. ''Doći će za koju minutu. Sklonite se od kiše'', ljubazno me pomaknuo prema mobilnoj kućici migajući.

Shvatila sam kako me suptilno odveo na mjesto gdje su bile medicinske sestre. Odmjeravale su me pomalo svisoka, a jedna mi je rekla da smo svi novinari isti - loši. Nakon što sam obranila čast ove struke, ugledala sam majku koja kroz jecaj drži sina stradalog u potresu. Posegnula sam za mobitelom, ali sam se zaustavila znajući da ovo nije situacija u koju trebam dovesti zabrinutu majku. Stisnula sam zube, došetala do nje i upitala što je bilo. ''Pao je radijator na njegovu nogu u potresu'', kratko mi je rekla dok je brzim korakom koračala s liječnikom prema ulazu.
 

''Ne bojte se''

Nedugo zatim prišao mi je specijalizant dječje kirurgije Zoran Barčot. Nakon petominutne izjave pitala sam ga postoji li mogućnost da mi pokaže bolnicu iznutra. Podignuo je obrve od iznenađenja. ''Naravno, ajmo'', odmah se složio. Adrenalin me tad oprao. Srce mi je kucalo kao ludo, ali sam jedva čekala vidjeti svojim očima kakvo je stanje. ''Ne bojte se, ako i nešto padne na vas, ja ću Vas spasiti'', kroz smijeh me vodio srušenim dijelom bolnice. ''Ma ne bojim se'', rekla sam iskreno i odlučno.

Potres u Banovini - 5
Klaićeva bolnica nakon potresa Foto: DNEVNIK.hr

Uzela sam konačno mobitel u ruke i počela snimati. Tada kao da su mi se sve emocije ugasile, što je za emotivca poput mene novost. Kirurg je rekao kako će me pričekati na dnu stepenica, ako me netko odluči maknuti s obzirom na to da je to bilo zabranjeno područje za hod zbog opasnosti. Ništa me nije moglo zaustaviti. Ponovno je bila situacija da ne želim i ne mogu disati, samo sam gledala te odrone i slomljene prozore ispred sebe. Bilo je kao u filmu.

Nakon što sam snimila sve što sam mogla, otpratio me izvan bolnice. ''Hvala vam za sve što radite vi novinari. Bez vas puno toga ne bismo mogli'', s toplinom u očima mi je rekao Barčot. Srce mi je bilo puno ljubavi i zahvalnosti. To je ta čar novinarstva, pomislila sam.

Odjurila sam natrag do auta i poslala uredniku sav materijal. Ponovno sam morala reći da me ne ubije, znajući što mi je rekao na početku. Iako je bio zabrinut, ujedno je s novinarske strane bio zadovoljan mojim radom. Osjećala sam ogroman osjećaj ushićenja što konačno radim ono što volim.

''Ajde, odi doma i odmori se. Hvala ti za sve'', rekao je u poruci. No ja nisam mogla prestati raditi. U autu sam gledala sve nove informacije o potresu dok sam u krilu držala laptop, ali i uplašenog psa. Nedugo zatim sam se vratila u stan. Na brojne pozive i poruke prijatelja jednostavno nisam mogla odgovoriti. Nakon što su mi se slegnuli dojmovi, urednik i glavna urednica su mi čestitali. Bilo mi je to sve nestvarno. Još uvijek jest. Taj utorak 29. 12. će mi zauvijek ostati u sjećanju.

Nešto poslije ponoći s redakcijom sam bila na videokolegiju. Većinom je bio muk od šoka, ali kasnije smo se uspjeli malo i nasmijati. Bio je to spoj boli, straha i sreće da smo svi dobro. Nisam mogla spavati još od dana ranije, kad nas je oko pola sedam ujutro probudio potres. Mislila sam da se neće ponoviti, ali utorak je pokazao kako je ipak moguće. Još i gore.
 

Očaj i bol

Cijelu srijedu me mučila cijela situacija i taj osjećaj bespomoćnosti. Usisale su me fotografije i videi ljudi iz Petrinje, Siska, Gline i okolnih sela. Često sam plakala na televizijske priloge i fotografije. Taj očaj i bol sve su nas obuzeli. U četvrtak sam donijela odluku. Idem u Petrinju i Sisak. Nazvala sam glavnu urednicu i rekla da jednostavno ne mogu pisati iz Zagreba, da želim na bilo koji način pomoći tim ljudima, makar i kroz vijest. Odobrila mi je, uz čestu poruku koju su mi ljudi upućivali – čuvaj se. Isprva sam mislila ići sama s dečkom, ali na kraju sam se ipak dogovorila s urednikom da idemo zajedno. Moj prvi teren.

Iako danima nisam spavala ni jela, opet me ''ono nešto'' vuklo tim ljudima. Došao je i kraj 2020. godine. Proslava? Ma kakva proslava Nove godine! Uopće mi nije bilo do toga, samo sam zamišljala jadne ljude koji su ostali bez svega. Nisam spavala duže od dva sata, samo sam gledala na sat kad će doći vrijeme polaska. U petak oko deset sati ujutro uputili smo se prema Sisku. Na početku smo slušali glazbu, šalili se, uopće ne sluteći što nas tamo čeka. Nema tih fotografija i videa koji mogu dočarati onaj osjećaj uživo.

Pri ulasku u grad vidjeli smo velik broj vatrogasaca, kamiona, policije… Stišali smo glazbu, zatim ju isključili. Nije nam više bilo do smijeha. Pogledavali smo lijevo-desno u kuće na samom ulazu u grad. Naizgled nije bilo tako strašno, barem uz cestu iz auta. Čula sam se s jednim dečkom koji nas je uveo u nekadašnji prostor ''Uradi sam'' u Sisku, gdje volonteri razvrstavaju hranu i potrepštine za stradale.
Sa svih strana vidjela sam žute prsluke volontera koji su masovno ulazili i izlazili raznoseći kutije potrebitima.

Potres u Banovini - 5
Potres u Banovini - 9 Foto: Sara Kekuš/Facebook

Kolega je izvadio svoju crnu bilježnicu i krenuo do dvojice mladića koji su stavljali stvari u auto. U tom trenutku mi je prišao dečko s kojim sam se dogovorila naći. Odmah me upitao kako sam i jesmo li za kavu ili čaj. Jednoglasno smo rekli: ''Može kava.''

Osvrtala sam se oko sebe i krenula prema ulazu u hangar. Na početku su me zaustavili ''stražari'' i pitali tko sam. Nakon što smo riješili administraciju, uveo me unutra. Kutije posvuda! Bio je to raj WC papira. Toliku hrpu nisam nikada vidjela. Pikirala sam jednog simpatičnog dečka i pitala ga za izjavu. Uz njega je stajala jednako simpatična djevojka te je nakon nekoliko minuta nagovaranja kako kamera ne grize i ona pristala na izjavu. Ostavila sam im svoj kontakt i zahvalila im na uloženom vremenu, kao i trudu njih kao volontera.

Po povratku u auto upitao me jesam li gladna. Pogledala sam ga kao da je pao s Marsa. ''Ne mogu jesti'', odgovorila sam mu. ''A daj, ovo je moj domaći kruh. Ja sam ga radio'', nagovarao me lagano odmotavajući svojih ruku djelo. Bilo mi je nekako žao odbiti ga pa sam prihvatila i nisam nimalo požalila. Bila je to dobra odluka. Nakon svega viđenog kasnije, ne bih uopće jela. Ni taj dan.
 

''Past će nešto na tebe''

Nakon ugodne hrane prošetali smo se do centra Siska. Fotografirala sam dijelove razrušenih kuća kad sam odjednom čula uzvik. ''Daj, nemoj se, molim te, tu zadržavati! Past će nešto na tebe. Ajde, brže hodaj'', micao me urednik sa željezničkog kolodvora. Nakon stotinjak metara vidjeli smo vatrogasce kako skidaju klimavi dimnjak. Kako je već dan lagano odmicao, odlučili smo otići u najpogođeniji dio Banovine – Petrinju.

Tijekom povratka do auta nazvala sam glavnu urednicu kako bismo joj javili da smo dobro i da imamo materijala iz Siska te da idemo prema Petrinji. Ponovila je da se pazimo, na što smo oboje rekli da se ne brine. U autu smo kratko prokomentirali Sisak i psihički se pripremali na Petrinju. Iako, nismo ni slutili što ćemo vidjeti i proživjeti. Nismo slušali glazbu, većinom smo slušali tišinu i gledali u konvoje kamiona i vatrogasce. Na ulasku u sam grad stajao je natpis ''Petrinja, grad djece''.

Na to sam pustila svoju prvu suzu. Osjetila sam razarajuću bol u grudima i nisam mogla govoriti. Oblio me hladan zrak i srce je ponovno počelo ubrzano kucati. Gledali smo razrušene kuće i samo šutjeli. Parkirali smo se kod pogođene crkve. One iste o kojoj sam pisala prije nekoliko dana. Kao grom me puklo saznanje da stojim na tom mjestu. Uživo. Krenuli smo prema centru, koji je bio blizu same crkve. Šok! Pola zgrade je bilo razrušeno. Ljudi su hodali pognutih glava, psići trčali s jednog mjesta na drugo, a neki su poput mene dokumentirali ove prizore. Vidjela sam postavljene lampice koje su bile ugašene. Gutala sam u sebi suze i pokušavala ostati pribrana.
 

Nesnosna tišina

Odjednom sam vidjela kolegu koji kreće prema tim ruševinama. ''Daj, pazi se, molim te'', probudio me taj prizor njegova hoda. Tada sam shvatila da smo na, i dalje, opasnom terenu. Sporo sam koračala, trudeći se ostati što više profesionalna i fotografirati prizore te boli i prašine. Prašine koja i dalje vijori tim gradom.

Ugledali smo jednog starijeg čovjeka koji nam se učinio kao stanovnik Petrinje. Prišli smo mu i pitali ga živi li negdje u blizini. Nakon nekoliko sekundi rasplakao se. Moje srce tada je puklo. Stisnula sam zube i smirivala svoj dah. Bubnjalo mi je u ušima od tog pritiska u kojem susprežem suze.

Potres u Banovini - 5
Potres u Banovini - 6 Foto: Sara Kekuš/Facebook

Kontaktom očima kolega mi je dao do znanja da je to trenutak kad trebam snimati. Iako sam to znala, kočila me empatija. Odmah sam si posložila u glavi da je to dio posla i da je sve to, nažalost, zapis ove strašne tragedije. Gledala sam u nemoćnog čovjeka i raspadala se. Uveo je kolegu u svoje dvorište. ''Ne ulazi ti, ostani ispred'', upozorio me kolega. Srce mi je stalo kad sam na početku ulaza u dvorište vidjela crvenu oznaku ''neuporabljivo''. Kasnije sam saznala da je kuća tog čovjeka zapravo nešto niže i da nije dobila tu oznaku. Osjetila sam olakšanje. Ako to uopće tako mogu nazvati.

Potres u Banovini - 5
Potres u Banovini - 12 Foto: Sara Kekuš/Facebook

Pozdravili smo se i potom smo otišli promatrati razrušeni grad. Cijelo vrijeme grebala me ta nesnosna tišina. Iako je bilo ljudi, volontera, policije, vatrogasaca i životinja, ja sam samo čula – tišinu. Sve mi se činilo kao u nekom usporenom filmu. Onom na koji se ježiš i strah te ispustiti ijedan glasniji zvuk.
 

Posljedice potresa

Pri povratku u auto vidjela sam dvoje djece kako sa psićem u kaputiću ulaze u ruševinu. Ulazak u prostor nije im kroz vrata, već kroz ogromnu rupu u zidu od posljedica potresa. Tada sam se raspala. Suze su samo krenule i više nisam htjela glumiti snažnu osobu, već sam pustila da sve emocije budu proživljene. Gledala sam starijeg dječaka kako stavlja na hrpu neke stvari, dok je mlađi sa psom trčkarao s jedne strane ceste na drugu. Bilo me jako strah.

''Što ako im se nešto dogodi?'' zapitala sam se. Prišla sam toj nekadašnjoj radionici. ''Bok! Zar te nije strah biti tu? Opasno je'', inicirajući razgovor. ''Bok! Nije, neće mi ništa biti, ovi mali od tri ili četiri prema Richteru mi više nisu tako strašni'', rekao mi je petnaestogodišnji dječak. Vratio se kroz rupu i nastavio svojim ''poslom'', kao da želi skrenuti misli i fokusirati se na repetitivan rad.

Potres u Banovini - 5
Potres u Banovini - 11 Foto: Sara Kekuš/Facebook

Odmaknula sam se i promatrala taj, u mojoj glavi, usporeni i ledeno tih prizor dječaka koji se trudi biti odrastao i sedmogodišnjaka kojeg psić prati u stopu. Stavila sam sunčane naočale i samo počela plakati. Trajalo je sigurno deset minuta. Prišao mi je njihov psić i tražio da ga dignem u naručje. To je samo odužilo plač na dodatnih deset minuta. Vidjela sam u daljini urednika koji je završio s izjavama i prišla mu. Krenula sam prema autu kad mi je predložio da malo sjednemo na klupicu nešto udaljenu od prvotne crkve. U očima sam mu vidjela da mu je jednako teško kao i meni.

Nisam mogla sjediti, zapalila sam cigaretu i udaljila se nekoliko metara od njega. Pogledavala sam u ljude, koji su odreda gledali u pod, a kad bi i pogledali u krovove, počeli bi plakati. Kako se već lagano približavala večer, upalili su lampice. Ponovno me oprala tuga. Ubijala me ta tišina. Ubijao me taj hladan zrak. Nakon što smo koliko-toliko napunili baterije, sjeli smo u auto i odlučili otići na lokaciju na koju navodno nije poslana pomoć. ''Imamo sat i pol do tamo'', rekao je kolega.

Petrinja nakon potressa Tlo kod Siska i dalje podrhtava, niz potresa uznemirava građane od ranog jutra. Crveni križ objavio što je građanima najpotrebnije

Kontejneri za pomoć Banovini - 3 Kakvo je stanje u hrvatskim robnim zalihama? Ministar Ćorić objašnjava gdje je više od 270 kontejnera

Nisam ništa odgovorila. Koliko sam htjela ostati tamo i na bilo koji način pomoći, toliko sam se i htjela maknuti jer bih mogla plakati danima. Opet smo se vozili u tišini, tu i tamo pogledavajući jedno drugo jesmo li okej. Kontakt očima dao je naslutiti da uopće nismo ''okej'', ali da ćemo o svemu razgovarati kasnije.
 

Paleta raznih emocija

Put do sela Grmušani bio je vizualno najljepši. Predivna priroda koja kao da je krila i čuvala razrušeni centar. Na cesti smo vidjeli nekoliko vojnih kamiona koji su prevozili mobilne kućice. Bilo je kao u filmu. Opet. Dok sam to dokumentirala, nisam znala što osjećam. Ne znam ni sada. Cijela paleta pomiješanih emocija.

Potres u Banovini - 5
Potres u Banovini - 3 Foto: Sara Kekuš/Facebook

Nakon što smo došli na lokaciju, vidjeli smo kuće koje se nisu činile pogođene potresom. Nasred ceste prolazila je jedna žena. Jedina koju smo vidjeli. Uputila nas je do jedne bake čija je kuća stradala. Dno kuće bilo je sive umjesto bijele boje. Bilo je bolno to gledati.

Ušla sam unutra s njezinom unukom Silvanom Ljubišić, koja je opisivala trenutke potresa. Baka je samo sjedila na kraju kuhinje i smješkala mi se. S obzirom na to da je dementna, unuka je jedina razgovarala sa mnom. Bilo je čudno stajati u nečijoj kući nepozvan, s kamerom, dokumentirajući nečiju tragediju. No i to je dio novinarstva, govorila sam u sebi.

Potres u Banovini - 5
Silvana Ljubišić i njezina baka Foto: Sara Kekuš/DNEVNIK.hr

Nakon razgovora baka mi je primila ruku i uputila mi iznimno topao osmijeh uz riječi ''Baš si mi prava''. Sjeli smo u auto i krenuli prema Zagrebu. Pokušali smo tiho slušati glazbu, ali naše su misli jednostavno bile glasnije. Pogledavali smo se u tišini. Tišini ipak nešto ugodnijoj od one u Petrinji.

Iako mi prijatelji i obitelj govore kako mi treba odmor od svega, meni to nije opcija. Iako se i dalje bojim potresa, jedno je sigurno - od laptopa se ne mičem. Mobitel koji mi je donedavna služio za selfije i glazbu sada je postao glavno sredstvo mog izvještavanja. On je poveznica mene iz Zagreba sa svim ljudima koji su pogođeni potresom. To je most koji nijedan potres ne može srušiti.