Ispovijest mladića s epilepsijom: ''Sjedio sam na klupi dok su se drugi igrali, nitko se nije družio sa mnom..."

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko 50 milijuna ljudi u svijetu boluje od epilepsije. Takozvana sveta bolest osim čitave lepeze simptoma sa sobom nosi i stigmu za one koji od nje boluju, zbog čega nerijetko pred drugima taje da boluju od epilepsije. S time se slaže i 17-godišnjak iz okolice Zagreba, kojeg ćemo u nastavku priče zvati Marko (podaci poznati redakciji).

U tjednu u kojem se obilježava Međunarodni dan epilepsije i Nacionalni dan oboljelih od epilepsije, Marko je za DNEVNIK.hr ispričao svoju priču o odrastanju s tom bolesti.

Pročitajte i ovo Moždani udar kod žena Zajednička misija za Dan crvenih haljina: Liječnici, dizajneri, glumci i glazbenici podižu svijest o ozbiljnom problemu

Epilepsija je njegova suputnica postala kada je imao šest godina. ''Tada nisam to ni shvaćao kao nekakvu bolest koja će me u nečemu sprječavati jer nisam ni znao što je to, barem ne onoliko koliko znam sada. Znao sam samo da moram piti neki lijek i da nema ali'', priča ovaj tinejdžer.

Njegova je mama prva posumnjala da nešto nije u redu. ''Kad sam bio mali, zagledao bih se u jednu točku. Tada bi mi počela i jako curiti slina i nisam reagirao ni na kakve podražaje. Mama bi me dozivala, ali bez reakcije. To bi trajalo 10-15 sekundi, a nakon što bih došao sebi, nisam imao pojma što se dogodilo. Mama je odmah znala da nešto nije u redu. Tako je sve počelo'', ispričao nam je.

Epilepsija kao posljedica traume

Marko objašnjava da boluje od posttraumatske epilepsije koja se može pojaviti nakon ozljede glave. Mjesec dana prije njegova rođenja dogodila se prometna nesreća u kojoj je ostao bez tate i brata, a njegova trudna mama bila je teško ozlijeđena. ''Dobio sam potres mozga i rodio sam se s krvarenjem u mozgu'', priča Marko.

Nakon teške dijagnoze uslijedio je još teži dio – život s epilepsijom. Stalni odlasci na liječničke preglede i bolničke čekaonice postali su dio svakodnevice. ''Najveća utjeha nakon sati i sati provedenih u čekaonicama bile su vijesti da mi se stanje poboljšava. U glavi mi je samo bila misao – isplatilo se čekati. Najgore je kada ti kažu da nije dobro. E, onda se javlja misao: 'Što ću sada? Koliko još? Do kada?''' kaže nam ovaj mladić.

Napadaj epilepsije Marko nije imao već nekoliko godina, a sada mu se postupno ukida terapija.

Nerazumijevanje okoline

Epilepsija mu ne otežava svakodnevne zadatke i odličan je učenik. No Marko se zbog svoje bolesti u školi od malih nogu susretao s brojnim teškoćama i predrasudama jer je malo tko u njegovoj okolini znao što je epilepsija.

''Drugoj sam djeci bio meta zlostavljanja zbog epilepsije, a svi su me od svega izolirali. Nisam se od malih nogu mogao kao i svi drugi dječaci u razredu baviti nogometom jer sam se još privikavao na lijek, pa me se zato nije zvalo na rođendane niti se itko volio družiti sa mnom. Družio sam se s jednim dečkom koji je isto bio autsajder, pa smo se našli u toj nekoj zajedničkoj muci. Ali preživio sam i tu osnovnu školu. Bilo je suza i plakanja, ali sam izdržao. Govorio sam si uvijek: 'Svašta si proživio, možeš i ružne riječi''', govori.

''Tražili su da nosim kacigu i sjedim sa strane''

Prisjeća se da ni s učiteljima nije uvijek bilo lako. U osnovnoj školi bilo je više problema s učiteljima koji nisu znali kako se odnositi prema njemu, zbog čega su se često međusobno sukobljavali. On je, kaže, uvijek inzistirao na tome da ga se tretira jednako kao i zdravu djecu. ''Bilo je i toga da se tražilo da na tjelesnom nosim kacigu, sjedim na klupi i gledam druge kako se igraju'', ispričao je.

Odrastanjem je, priča, shvatio da je bolje da o svojoj bolesti jednostavno – šuti. ''Da imam epilepsiju, kažem samo onima za koje se uvjerim da mi neće staviti etiketu epileptičara ili bolesnika. To mi smeta, ali protiv toga ne možeš. Ljudima epilepsija zvuči moćno'', kaže nam Marko.

Dvije lekcije za cijeli život

Čini mu se da većina ljudi samo misli da zna što je epilepsija. ''Svima je odmah u glavi padanje u nesvijest, pjena na ustima i sve ono najgore. I iako nisu u krivu, nisu ni u pravu'', rekao nam je. Ovaj srednjoškolac kaže i da je najčešća reakcija koju dobije od drugih – sažaljenje. Upravo zbog toga društvu želi poručiti da na epilepsiju ne gledaju s čuđenjem.

''Danas je ona češća nego što se zapravo misli. Preporučio bih ljudima da se educiraju koliko mogu – da nam ne trebaju kacige za sat tjelesnog i da su izolacija i sažaljenje zadnje što nam u toj borbi treba'', kaže naš sugovornik.

Iako mu život zasigurno nije olakšala, Marko kaže da ga je epilepsija naučila dvije važne lekcije – da sam sebe nikada ne ograničava i da je vjera u samoga sebe jača od bilo koje bolesti.