O tjelesnom dismorfnom poremećaju malo se govori. Češći je kod mlađih osoba, a jednako pogađa žene i muškarce. Otprilike svaka druga osoba koja se nosi s ovim problemom ne zna kako si pomoći. Često prođe i 15 godina prije nego se javi stručnjaku psihičkog zdravlja, a što osoba kasnije potraži pomoć to je liječenje zahtjevnije.


U današnjem svijetu u kojem je viđenje sebe pod velikim utjecajem okoline, mnogi se od nas podvrgavaju različitim društvenim standardima koji su prečesto nerealni. Zbog toga nije rijetkost da osjećamo različite neugodne emocije kada pogledamo vlastito tijelo.

''Mislio sam da svi gledaju u liniju gdje mi kosa počinje na čelu. Prije dvije godine linija kose mi se počela sve više povlačiti zbog čega izgledam starije. Svjestan sam da ne mogu ništa učiniti, ali svaki put kada se pogledam u ogledalo nadam se da će se nešto promijeniti'', kaže Luka, koji ima 22 godine.

No, nametnuti standardi ljepote često su nedostižni i samim ljudima koji ih predstavljaju i kojima se velik dio njihova radnog dana sastoji upravo od toga da se bave svojim fizičkim izgledom, a toliko su štetni svima koji te standarde promatramo i njima se vodimo. Kod nekih mogu izazvati čak i poremećaje koji zahtijevaju liječenje.

Ilustracija Ilustracija (Foto: Kako si?)

Što povezuje Robbieja Williamsa, Megan Fox i Franza Kafku?

Da bi senzibilizirali opću i stručnu javnost za tjelesni dismorfni poremećaj (body dysmorphic disorder, BDD), mladi psiholozi i psihologinje okupljeni pod vodstvom mentorice Nataše Jokić-Begić, profesorice kliničke psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u udruzi Kako si? pokrenuli su projekt ''Slika o sebi – nježnost i umjetnost''.

Riječ je o jednoj od inicijativa zaštite mentalnog zdravlja kroz umjetničku praksu i kreativno izražavanje, a znanstvena istraživanja pokazuju da ono doprinosi boljitku u psihološkom i društvenom funkcioniranju, kroz program podrške KRIK – kriza i kreativa, koji su kao odgovor na krizu mentalnog zdravlja u našem društvu razvili i financiraju Zaklada SOLIDARNA i Fond za druge.

A Robbie Williams, Megan Fox, Alison Brie... samo su neke s dugog popisa slavnih osoba koje se bore s tjelesnim dismorfnim poremećajem od kojega je, sumnja se, patio i Franz Kafka.

Što je tjelesni dismorfni poremećaj i koji su uzroci, ima li pomoći, zašto smo uopće i dalje toliko usmjereni na tjelesni izgled, što možemo učiniti kao društvo i zajednica, neka su od pitanja na koja smo odgovore potražili od psihologinja Ines Begčević, Grete Gombar, Ive Jureković, Mirte Jakopović, Leonarde Bosilj i Blanke Orhanović.

Mentalno zdravlje - 2 Dok se djeca iz Dalmacije moraju liječiti u Zagrebu ili Rijeci, Ministarstvo ne daje dodatna sredstva za mentalno zdravlje mladih

Što je tjelesni dismorfni poremećaj i koji su njegovi uzroci, kada se javlja?

Tjelesni dismorfni poremećaj predstavlja pretjeranu preokupaciju zamišljenom ili preuveličanom manjkavosti u tjelesnom izgledu koja uzrokuje značajnu uznemirenost I negativno utječe na svakodnevni život. Ovaj poremećaj karakteriziraju brige i neugodne emocije povezane s izgledom koje se javljaju često, naime, osoba o toj percipiranoj mani promišlja i brine se više sati dnevno, i teško ih je kontrolirati, a javljaju se i ponašanja s ciljem prikrivanja percipiranih mana.

Zamislite kako bi vam bilo da se nađete u situaciji u kojoj doživljavate osjećaj neposredne opasnosti: možda biste osjećali uznemirenost, paniku, beznađe, ljutnju ili gađenje prema objektu koji predstavlja prijetnju, a možda i kombinaciju svih navedenih emocija. Sada zamislite da vam se takav osjećaj javlja samo zbog toga što ste ulovili svoj odraz u zrcalu ili ste vidjeli određeni dio svog tijela. Pri tome ste uvjereni da u zrcalu vidite deformiranu osobu, a čitava okolina govori vam suprotno – da ste lijepi, privlačni i da ne vide to što vi vidite. Upravo to doživljavaju brojni ljudi koji se nose s tjelesnim dismorfnim poremećajem (engl. body dysmorphic disorder, BDD).

Budući da je ovo poremećaj koji je relativno nepoznat te da često prođe i do 15 godina prije no što se osoba javi stručnjaku psihičkog zdravlja po pomoć - a što se kasnije osoba javi, to je liječenje zahtjevnije, odlučili smo progovoriti o njemu i pokrenuti projekt ''Slika o sebi - nježnost i umjetnost'' – koji kao što je jasno i iz samog imena spaja umjetnost i oporavak od BDD-a jer je svačije tijelo malo umjetničko djelo kojemu nije potrebno procjenjivanje niti vrednovanje.

Kada se tjelesni dismorfni poremećaj javlja, kako ga prepoznati?

Tjelesni dismorfni poremećaj najčešće započinje u ranoj adolescenciji, a važno je naglasiti da on jednako pogađa i žene i muškarce te da ne ovisi o dobi, kulturi ili etničkoj pripadnosti. Uzroci poremećaja nisu do kraja razjašnjeni, ali je u njegov nastanak najvjerojatnije uključeno više čimbenika: biološki, psihološki i društveni - što uključuje i ulogu tradicionalnih i modernih medija.

Važno je istaknuti da je ono što osobe s tjelesnim dismorfnim poremećajem vide kao manu, drugim ljudima često nevidljivo ili jedva zamjetno: BDD iskrivljuje sliku o sebi kod ljudi, ona ne odražava stvarnost. Zbog toga su oni koji pate od BDD-a često zbunjeni čemu vjerovati: onome što smatraju da vide vlastitim očima ili onome što im govori njihova okolina.

Ilustracija Ilustracija (Foto: Getty Images)

Kako prepoznati tjelesni dismorfni poremećaj? Postoje li neke razlike kod žena i muškaraca u slučaju ovog poremećaja?

Tjelesni dismorfni poremećaj je poremećaj s puno lica i može se usmjeriti na bilo koji dio tijela, što za dijagnostiku znači da se simptomi mogu izraziti na mnogo različitih načina. Iako se poremećaj jednako javlja kod muškaraca i žena, različito se manifestira kod jednih i drugih: žene u prosjeku više brinu o izgledu svoje kože i težini, muškarci su češće preokupirani brigama o svojoj mišićavosti, visini, izgledu svojih genitalija i prorjeđivanju kose.

Ipak, ono zajedničko svima koji ga imaju jest usmjerenost na jedan ili više nedostataka (koje drugi najčešće ne primjećuju), zbog čega se često provjeravaju u ogledalima ili drugim reflektirajućim površinama, dodiruju ''zahvaćeno'' područje i na razne načine pokušavaju prekriti manjkavost. Brige, provjeravanje i pokušaji sakrivanja mana nerijetko osobu vremenski, društveno i psihološki opterete. Prikrivanje i provjeravanje nedostataka može trajati i po nekoliko sati u danu, a nažalost, zbog velike brige oko uočljivosti njihove mane u javnosti, nije rijetko da se osobe društveno izoliraju što sa sobom vuče i neke druge neželjene posljedice.

Ilustracija Ilustracija (Foto: Kako si?)

Iako su pripadnici obaju spolova podjednako skloni potražiti psihijatrijsku pomoć vezanu za tjelesni dismorfni poremećaj, žene je češće uistinu i dobiju jer se u društvu muškarce često shvaća manje ozbiljno kada progovaraju o svojim problemima, pogotovo kada se ti problemi odnose na izgled. Zbog ove nejednakosti u dobivanju pomoći važno nam je naglasiti da se i muškarci nose s ovim poremećajem te da zaslužuju dobiti podršku u nošenju s njime.

Nažalost, zbog neznanja o postojanju ovog poremećaja, osobama koje ga imaju teško je priznati u kojoj ih mjeri tjelesni izgled pogađa te zbog toga skrivaju svoje simptome pa ne dobivaju adekvatnu psihološku podršku. U sklopu projekta preveli smo upitnike koji vam mogu pomoći da provjerite koliko su izraženi vaši simptomi.

Ilustracija Stručnjaci očekuju porast broja oboljelih od depresije: Ona je izlječiva, ali je treba na vrijeme prepoznati

Kako si osobe koje pate od BDD-a mogu pomoći?

Iako otprilike svaka druga osoba koja se nosi s tjelesnim dismorfnim poremećajem ima uvid da njezini obrasci ponašanja nisu zdravi, ne zna kako si pomoći. Stoga je važno otvoreno razgovarati o svojim smetnjama jer u svojim promišljanjima sigurno niste sami.

Većina ljudi koja boluje od BDD-a ne traži psihološku pomoć, već seže za naoko lakšim ili bržim rješenjima problema poput kirurških, dermatoloških ili stomatoloških tretmana kako bi pokušali popraviti percipirane nedostatke u izgledu. Spomenuti tretmani najčešće ne pomažu u rješavanju problema jer nisu riješili suštinu problema – nije problem u tjelesnom izgledu, već u vlastitoj percepciji, odnosno unutrašnjoj slici o tijelu. S druge strane, kognitivno-bihevioralna terapija i farmakoterapija u znanstvenim su se istraživanjima pokazale učinkovitima.

Korištenje lijekova u tretmanu BDD-a pomaže u olakšavanju opsesivnih (prisilnih) misli i kompulzivnih (učestalih, ponavljajućih) ponašanja te u ublažavanju simptoma anksioznosti i depresivnosti koji se često javljaju uz BDD. Bitno je naglasiti važnost farmakoterapije, pogotovo u situacijama kada je BDD toliko izražen da značajno ometa osobu u svakodnevnom funkcioniranju, odnosno kada osoba zbog izraženosti simptoma nije u stanju obavljati svakodnevne zadatke. Kada osoba doživljava manje simptoma ili su oni slabije izraženi, lakše će sudjelovati u terapiji i bit će u stanju pratiti plan koji će zajedno sa psihoterapeutom postaviti za svoj oporavak.

Kognitivno-bihevioralna terapija za BDD najčešće počne procjenom i psihoedukacijom, tijekom koje terapeut uči osobu o samom poremećaju te objašnjava kako će tretman izgledati. Neke od tehnika koje se koriste u tretmanu BDD-a su kognitivne strategije (usmjerene na misli), izlaganje neugodnim podražajima, rad na percepciji (engl. perceptual retraining) i prevencija ponovnog javljanja poremećaja.

Ilustracija Ilustracija (Foto: Getty Images)

Je li tjelesni dismorfni poremećaj problem novijeg doba ili su ga mediji i društvene mreže te niz novih alata samo dodatno ''pogurali''? I zašto smo uopće toliko, pa i sve više i više usmjereni na tjelesni izgled? Neke su stvari vezane uz zdravlje, ali najčešće to baš nije slučaj, a i na tom polju neki odu u ekstreme.

Uspoređivanje s drugima, a osobito s onima koje doživljavamo sličnima nama, jedan je od prirodnih mehanizama ljudskog ponašanja, čija je svrha prikupljanje informacija o tome gdje se nalazimo u odnosu na druge, kako bismo mogli napredovati prema željenom cilju. Neka od područja u kojima se ljudi uspoređuju s drugima su uspješnost, socioekonomski status, inteligencija i, naravno, tjelesni izgled.

Većina ljudi koji redovito koriste društvene mreže u nekom su trenutku mogli naići na prikaze tjelesnog izgleda koji su u njima izazvali gotovo automatsku potrebu da usporede taj sadržaj s vlastitim životom. Međutim, problem nastaje kada se osobe uspoređuju s nerealnim i nedostižnim prikazima drugih, umjetno uljepšanim pomoću različitih filtera i efekata te pomno odabranim kadrovima koji prikazuju ono ''najbolje'' iz života osoba. U stvarnosti ne poznajemo kontekst situacije sa slike ni što je sve bilo potrebno ''namjestiti'' kako bi ona točno tako izgledala, no tijekom svakodnevnog skrolanja nismo uvijek svjesni da gledamo u nerealne prikaze tuđeg izgleda i života, niti možemo biti konstantno kritični prema sadržaju kojeg konzumiramo.

Ivor Kos - 1 "Priroda me smirila, u njoj se osjećam više kao čovjek": Nevjerojatna priča o mladiću koji je život u gradu zamijenio onim u šumi

Znanstvena istraživanja sustavno pokazuju da društvene mreže, kao jedan od glavnih izvora informacija o standardima i očekivanjima kulture u kojoj živimo vezanim za tjelesni izgled, imaju utjecaj na sliku o tijelu, odnosno način na koji vidimo svoje tijelo i što osjećamo kad ga gledamo ili o njemu razmišljamo. Pritom se veće korištenje društvenih mreža dovodi u vezu s narušenom slikom o tijelu, a ta se veza objašnjava upravo činjenicom da smo na društvenim mrežama redovito izloženi nerealnim prikazima naizgled ''savršenih'' ljudskih života s kojima se uspoređujemo.

Štoviše, danas se u istraživanjima u ovome području sve više nailazi na pojam tzv. snapchat ili selfie dismorfije - što je pojava srodna dismorfiji tijela u kojoj osobe imaju izraženu potrebu za uređivanjem svojih online slika, ponekad i do neprepoznatljivosti, a može uključivati i poriv da se podvrgnu plastičnim operacijama kako bi izgledali kao njihova ''uređena'' verzija sa slika.

Tihana Jendričko, pročelnica Zavoda za psihoterapiju Klinike za psihijatriju Vrapče, i Valentina Baus Psihički poremećaji u porastu od 25 posto od početka pandemije: ''Naš aparat se iscrpljuje"

Kako mediji mogu pomoći osobama koje pate od BDD-a, a ne odmoći i jesu li svjesni uloge koju imaju i koju bi trebali imati? Što možemo učiniti kao društvo i zajednica?

Unatoč značajnoj prisutnosti društvenih mreža u našim životima, mediji su na određen način doprinosili pojavi dismorfije tijela i prije njihova nastanka. Od samog početka masovnih medija uobičajeno je da su medijske naslovnice rezervirane za osobe određenih fizičkih karakteristika koje se za tadašnje razdoblje i kulturu smatraju poželjnima, dok su ostale skupine znatno slabije zastupljene. Iako svjetska populacija uključuje mnogobrojne varijacije tjelesnog izgleda, mediji sužavaju ''prihvatljiv'' izgled na vrlo ograničene karakteristike, čime mogu slati poruku da je drugačiji izgled nepoželjan.

Za osobe koje već pate od BDD-a, društvene mreže i ostali mediji mogu biti osobit izvor neugode i služiti kao okidač za opsesivno razmišljanje o svome izgledu. Naime, stalna prisutnost prikaza ''savršenih'' ljudi može služiti i kao stalan podsjetnik na mane koje osoba s BDD-om kod sebe primjećuje što može održavati simptome BDD-a.

Zato postoje određeni koraci koje svaka osoba može učiniti kako bi ograničila izloženost nerealnim prikazima u medijima, a posebno su preporučljivi osobama koje pate od BDD-a i sličnih smetnji: to je prije svega ograničavanje količine vremena koje provodite u korištenju medija, a posebice društvenih mreža, a važno je i osvijestiti kakvim ste sadržajima izloženi. To znači pratiti kakve emocije i misli u nama izazivaju sadržaji koje pratimo te, ako shvatimo da izazivaju neugodne doživljaje prestati ih pratiti.

Ilustracija Jedna doza može spasiti čak tri života, a jedini izvor toga lijeka je čovjek: ''Darivatelji krvi vraćaju vjeru u ljude''

Uloga samih medija može i treba biti dvostruka: trebamo pričati o ovom poremećaju, educirati javnost i poticati na traženje pomoći, ali i prikazati normalna ljudska tijela, sa svim svojim detaljima, dimenzijama, dlakama, borama, kožom, ožiljcima, celulitom i svim drugim takozvanim nesavršenostima. Normalizacija ljudskog tijela koje može, smije i treba postojati takvo kakvo jest, je iznimno važan korak za sve mlade generacije i njihovo psihičko zdravlje.

Sve su češće situacije gdje poznate osobe odbijaju određene fotografije samih sebe ili javno istupaju i govore da to nisu oni, da su slike previše uređene - nametnuti standardi ljepote često su nedostižni i samim ljudima koji ih predstavljaju, a čiji se velik dio radnog dana sastoji od toga da se bave upravo svojim fizičkim izgledom, a toliko su štetni svima koji te standarde promatramo i njima se vodimo.

Ilustracija Izloženi ste stresu, strah vas je rata ili ste u brizi od novog potresa? Ove udruge i organizacije vam mogu pomoći

U sklopu projekta Kako si? snimljen je i podcast s glumicom Karmen Lovrić koja je podijelila svoje iskustvo s tjelesnim dismorfnim poremećajem.




 
Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju