Uljuđena i civilizirana retorika između premijera i predsjednika nije dugo trajala.
Čim su se na horizontu pojavili izbori, borba za političko poentiranje je počela. Zoran Milanović vrlo se brzo vratio svom „frajerskom“ načinu komunikacije i vrlo je malo bilo potrebno da se prisjetimo one njegove stare retorike. Hvali on sebe kako ima „svoj sustav vrijednosti“ i stav koji se ne libi javno izgovoriti. I to doista jest retorička kvaliteta, međutim, morao bi predsjednik savladati još jedan retorički koncept, a to je kairos – što znači procjena pravog trenutka. Znati izabrati kada je trenutak za iznošenje stava, a kada je trenutak za dostojanstveno obilježavanje događaja. Uz to, dobro bi bilo i promisliti i o stilu kojim se taj stav iznosi.
Retoričko nadmudrivanje s premijerom sada poprima, moglo bi se reći, jednu dječju dimenziju pa hrvatska javnost sluša tko je, što i kada rekao za čijeg oca ili majku. Naravno da predizborno vrijeme nosi sa sobom i žešću retoriku, ali u ovo vrijeme građani su opterećeni većim problemima od premijersko-predsjedničkih verbalnih nametanja. Uz to, možda bi predsjednika trebalo podsjetiti da on u ovim izborima ne sudjeluje.
Premijer Plenković i predsjednik Milanović u bilo kojem retoričkom dvoboju bit će izjednačeni jer će građani biti podijeljeni ovisno o tome koji im se stil više sviđa. Onaj više sofisticiran i kultiviran stil Andreja Plenkovića ili onaj „frajerski“, žargonski stil Zorana Milanovića. Međutim, u tim će nadmetanjima obojica izgubiti kredibilitet ozbiljnih političara koji se mogu suočiti s kriznim vremenima u kojima se Hrvatska trenutačno nalazi, izgubit će onu privremeno stvorenu sliku retorički zrelih i odgovornih političara, a na kraju će na gubitku biti građani koji umjesto da slušaju konkretne planove za izlazak iz teške situacije moraju ponovno slušati o ustašama i partizanima.
Zoran Milanović silno se trudi diskreditirati Andreja Plenkovića spočitavajući mu da je ljubav prema Tuđmanu upoznao u 41. godini i da se on, eto, nije poput njega rasplakao kada su ljudi u šatoru loše govorili o njegovom ocu. A kada ga Plenković podsjeti na spominjanje njegove majke u kampanji, Milanović mu odgovara da prestane „zapomagati o stvarima koje su bile prije tri-četiri godine“. Ne negira on to svoju lošu retorku, nego je opravdava time što je bila prije tri-četiri godine. I to bi čak i bilo dobro opravdanje da je ona danas drugačija. Međutim, čini se da je ta retorika tijekom kampanje bila samo „uspavana“. Možda je konfliktnost (i onda kad je potrebna i onda kad nije) dio njegova retoričkog habitusa, ili je procijenio da se Andreju Plenkoviću treba „suprotstaviti“ netko retorički mu bliži od, primjerice Davora Bernardića, koji vulgarne sintagme iz birtaških razgovora izgovara javno?
U svakom slučaju, slušajući izjave i rasprave posljednjih tjedana, moramo se upitati, što to predsjedniku Republike treba?
