I ova se Vlada, doduše kao i sve prethodne, suočava s aferama. Nepotizam, plagiranje, pogodovanje…samo su neke od optužbi s kojima se moraju nositi. I kako to rade? Pa čini se da im je instinktivna reakcija, sakriti se i nadati se da će se bura smiriti. Nekoliko se dana ne pojavljivati pred kamerama, odbijati komentare, slati priopćenja, sve su to amaterske taktike za koje su odavno trebali shvatiti da "ne pale". Zapravo je smiješno kako političari ne uče iz iskustva, barem iz tuđih pogrešaka, ako već ne iz vlastitih. Jer posve je jasno da interes javnosti neće splasnuti ako se ispostavi da je nečiji brat, šogor ili kum dobio posao ili napredovanje u državnoj tvrtki. Neće splasnuti interes ako su nekome isplaćivani bonusi, ako se pronevjerio novac, ako postoje sumnje o bilo kakvim malverzacijama ili zlouporabi položaja.
Najnovija afera "Brat" samo pokazuje kako ministar Goran Marić nije svjestan da visoke političke funkcije sa sobom ne nose samo pogodnosti i povlastice već i odgovornost da se stane ispred kamera i suoči s "teškim" novinarskim pitanjima i interesom javnosti. Ne, ministar Marić nekoliko dana "ne daje komentare", "ne želi pred kamere". Kako je uopće moguće da on to "ne želi"? Kao, smišlja opravdanje? Čak je i to legitimno. Naravno da će se pripremiti. Ali, zar su mu za to potrebni dani? Uz sve glasnogovornike, savjetnike, pomoćnike i zamjenike kojima se okružio? Svima njima su potrebni dani da dođe pred kamere i kaže: "Moj brat ne treba brata da ga vodi" ili "Moj brat je integriran u intelektualni kapital Hrvatskih željeznica" (možda mu je za isprike u takvom stilu trebalo vremena?). Marić novinarima iznosi bratov životopis uvjeravajući javnost u to da u njegovu zapošljavanju nema ništa sumnjivo. Pa sama činjenica da mu je trebalo nekoliko dana da to osmisli, već je sumnjiva.
Naravno, nije niti ova Vlada niti ovaj ministar jedini koji (u najmanju ruku) iznenađuje svojim postupcima, ali i svojim nevještim komuniciranjem u kriznim situacijama. Ne izaći pred kamere, odbijati komentare (još se sjećamo predsjednice i njezinog puta u Ameriku) ili komentirati šturo, a osorno i bahato optužujući pri tome novinare za "medijski linč", najlošija je komunikacijska strategija koju političar može izabrati.
Svaki je ministar, svaki je visoki politički dužnosnik (a posebno predsjednica ili premijer) pod povećalom javnosti. I ako već ne razmišljaju o postupcima koji bi ih mogli dovesti u kriznu situaciju (iako je začuđujuće da se i to događa), onda bi barem trebali naučiti da pravovremeno, jasno i glasno odgovore na pitanja koja zanimaju javnost.
Zanimljivo je kako se Nikola Grmoja javlja čitajući "lekciju" ministru Mariću i svim ostalim političarima koji bi trebali "paziti tko je s kim u rodu" pri zapošljavanju. Jer su se i sami suočili sa sličnom aferom. No, kako kaže Grmoja: Kad smo shvatili da se šalje loša poruka zbog promjena statuta i kumstva s gospodinom Petrovom, mi smo od toga odustali. Pitanje je samo bi li uopće shvatili da i sami nisu bili suočeni s takozvanim "medijskim linčem".
Još je jedan korak ostao u spoznaji političke komunikacije: problem se neće riješiti ako zatvorite oči i pravite se da to ne vidite (svatko stariji od 5 godina je toga svjestan) niti će nestati čarobnim riječima "slučaj je za mene završen".
Važno je shvatiti da visoke funkcije koje obnašaju na račun poreznih obveznika, političare obvezuju da se suoče s pitanjima javnosti. I preuzmu odgovornost. Jer reći "nemam komentara" nije opcija.
'Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige Retorika i društvo te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.'
