Rušenje Vlade Tihomira Oreškovića, raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora, promjene u vodstvu dvije najveće stranke, fokusiranje javnosti na donedavne političke marginalce. Možemo reći da je 2016. afirmirala neka nova imena u političkoj retorici i neka stara poslala u ropotarnicu povijesti iz koje će se teško izvući. S obzirom na to da nema političkog uspjeha bez onog retoričkog i da je politički neuspjeh gotovo uvijek vezan s retoričkim, popis najboljih odnosno najlošijih retoričara je zapravo popis političkih pobjednika, odnosno gubitnika. Imajući na umu da je za ulazak na listu najgorih puno veća konkurencija, teško je bilo izabrati one koji prošlu godinu neće pamtiti po dobrome.
Prvo mjesto dijele Tomislav Karamarko i Zoran Milanović. Nekada žestoke rivale sada možemo zamisliti da zajedno sjede na kavi i pitaju se „što je pošlo po zlu“? Ako ne znaju odgovor, trebali bi analizirati svoju retoriku pa će im biti jasno. Tomislav Karamarko, govornički potpuno netalentiran političar zapravo je zalutao u saborske klupe, u svijet televizijskih kamera, izjava za medije i svijet javnoga govora. Nespreman za sučeljavanja i rasprave, nevješt u polemici, komunikacijski vrlo ograničen nije našao za shodno da popravi svoj javni nastup, da uči, da se usavršava i mijenja nego se eventualno pomolio prije javnog nastupa i nadao se da će sve dobro proći. E pa nije!
Zoran Milanović, s druge je strane, sušta suprotnost Karamarku. Vrlo vješt u javnome govoru, nadmoćan i dominantan, ali ponesen govorničkim uspjesima (koji su najčešće rezultat slabih i nedoraslih mu protivnika) postaje arogantan i bahat. Javnosti se obraća s visoka, zauzima patronizirajući stav, izruguje se i diskreditira i vrijeđa sve koji misle drugačije od njega i s vremenom postaje svjetlosnim godinama udaljen od civilizirane i kultivirane javne komunikacije. Javnost se očito umorila od bahatosti i arogancije te političara koji se uzdižu na tron sveznajuće nedodirljivosti.
Potpuno drugačiji i od Milanovića i Karamarka je Milan Bandić, koji upravo dijametralno suprotno Milanoviću želi pokazati da je on „jedan od malih ljudi“, „čovjek iz naroda“ koji govori poput Zagrepčana (pri tome potpuno neautentičan i neuvjerljiv), koji stalno „dela“ za dobrobit građana. No, i njegove retoričke taktike su postale prozirne, a svi koji ga slušaju zasićeni ponavljanjem istih floskula. Milan Bandić, dakako, nije postao premijer, a iako je još uvijek na čelu Zagreba, Milanović i Karamarko mogli bi dobiti još jednog kolegu s kojim će popiti kavu i popričati o retoričkim promašajima.
Lista najboljih retoričara u Hrvatskoj oduvijek je bila slabo popunjena i nategnuta, a svi koji se time bave muku muče s odgovorom na pitanje: tko je u hrvatskoj politici dobar govornik? I onda se svi s nostalgijom prisjećaju Vlade Gotovca. No, Vlade Gotovca već dugo nema, a na listi najboljih, od aktualnih političara svoje je mjesto zaslužio premijer Plenković.
U hrvatsku političku retoriku unio je staloženost i odmjerenost koje nam je toliko nedostajalo. No, nakon što je pokazao tu staloženost, sad bi nas trebao, barem povremeno, motivirati, pokazati optimizam, entuzijazam i energiju. Verbalno, sadržajno njegove izjave su suvisle i logične, međutim, prije svakog javnog nastupa bilo bi dobro da popije neki energetski napitak pa da unese malo živosti, gestikulacije i energije u svoju izvedbu. Možda bi to trebao staviti na popis svojih odluka u 2017.
Njemu uz bok, od svih članova Vlade, najbliže stoji ministar financija Zdravko Marić. Čovjek je to koji svojim nastupima zaista odaje optimizam, vjerodostojnost i povjerenje. Jednostavan i jasan, smiren i ugodan, čini se kao sugovornik s kojima vam nije muka sjesti za pregovarački stol. Možda članovi Sindikata nisu zadovoljni rezultatima i trajanjem pregovora s ministrom financija, ali barem se čini kao političar iza čijih odluka ne stoji netrpeljivost prema sugovornicima, osobne simpatije ili antipatije već racionalne i argumentirane poslovne odluke. Koje zasigurno nisu svima po volji, ali se barem malo lakše primaju od osobe poput njega.
I treća na listi retorički uspješnih je Anka Mrak Taritaš čije će se retoričke vještine tek vidjeti na predstojećim lokalnim izborima. Međutim, ovako preliminarno, gledajući je i slušajući, možemo vjerovati da će pokazati kako sučeljavanja, predizborna kampanja i borba u političkoj areni, može biti oštra, odlučna i žestoka, ali ipak kultivirana i civilizirana pa čak i duhovita.
Ono što si svakako možemo i trebamo poželjeti u Novoj 2017. godini jest da popis najboljih hrvatskih retoričara bude duži od onog s najlošijima. I da hrvatska politika konačno spozna važnost dobre retorike.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.
