Građevinski stručnjak otkriva što se mora napraviti kako bi se radnici vratili u Hrvatsku

 Korijeni današnjeg nedostatka radnika u građevinskom sektoru sežu u razdoblje krize između 2009. i 2015. godine, kada je građevina u Hrvatskoj bila tipično "tržište poslodavaca". Brojne tvrtke su propale, projekti su stali, a velik broj kvalitetnih radnika ostao je bez posla. U takvom okruženju prevladavao je mentalitet "ako nećeš ti, ima tko hoće", jer je ponuda radne snage bila veća od potražnje. Dugoročno je to narušilo percepciju građevine kao sigurnog i stabilnog zanimanja.

tri vijesti o kojima se priča Rat na Bliskom istoku VIDEO Teheran pod žestokim udarom, Izrael nesmiljeno udara, SAD priznao prve gubitke. Rusija upozorila: "Još uvijek nismo vidjeli dokaze" MISTERIOZNA MRLJA Objavljena fotografija crvene mrlje na Trumpovu vratu: Oglasila se Bijela kuća Nova akcija U tijeku su uhićenja i pretresi! Procurilo tko je na meti policije i USKOK-a

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju otvorila su se zapadna tržišta rada, a razlika u plaćama i uvjetima rada postala je još izraženija. Mnogi su radnici tada trajno otišli, dok domaći sustav obrazovanja i tržište rada nisu proizveli dovoljno novih kadrova koji bi ih nadomjestili. Danas, kada se sve češće govori o mogućem povratku radnika, ključno je pitanje pod kojim uvjetima bi se oni doista odlučili vratiti.

Saša Perko, magistar inženjer građevinarstva, godinama aktivno radi na zadržavanju radnika u Hrvatskoj i smatra da je financijska računica i dalje važna, ali više nije jedini presudni faktor. Usporedba bruto satnica pokazuje da kvalificirani tesar u Njemačkoj može zaraditi između 22 i 25 eura po satu, u Austriji od 20 do 23 eura, dok se u Hrvatskoj satnice kreću između 12 i 15 eura, ovisno o iskustvu i poslodavcu. Iako je razlika i dalje na strani zapadnih zemalja, ona je znatno manja nego prije desetak godina.

Kada se u obzir uzmu troškovi smještaja, odvojenog života od obitelji, putovanja kući i sama cijena te odvojenosti, stvarna financijska prednost rada u inozemstvu više nije toliko izražena kao što se na prvi pogled čini. Upravo zato posljednjih godina sve je više primjera radnika koji se vraćaju, procjenjujući da ukupna kvaliteta života u Hrvatskoj, uz rast plaća i niže životne troškove, postaje usporediva s onom na zapadu. Odluka o povratku, ističe Perko, danas više nije isključivo financijska.

Jedna od ključnih razlika ipak ostaje organizacija rada. U zapadnim zemljama 40-satni radni tjedan sve se dosljednije poštuje, dok je u Hrvatskoj takva praksa još uvijek teško ostvariva. Sektor je, prema Perkovu mišljenju, i dalje organizacijski slabiji i manje efikasan, zbog čega se projekti često oslanjaju na prekovremeni rad i radne subote kako bi se održali rokovi. Čak i uz produženo radno vrijeme, produktivnost često nije zadovoljavajuća.

Saša Perko Foto: Promo

Kada bi građevinske tvrtke bile organizacijski snažnije, tehnološki opremljenije i kada bi projektna dokumentacija bila kvalitetnije pripremljena, ista količina posla mogla bi se odraditi unutar 40 sati tjedno. U sadašnjim okolnostima to, realno, nije izvedivo. Procjena je da bi za isti obujam radova uz striktno poštivanje 40-satnog tjedna bilo potrebno i do 20 posto više radnika, a sektor se već sada suočava s ozbiljnim nedostatkom radne snage.

Modernizacija sektora pritom ima ključnu ulogu. Uvođenje suvremene opreme može znatno smanjiti fizičko opterećenje radnika, osobito onih s dugogodišnjim iskustvom. Primjerice, plastične oplate, koje jedan radnik može samostalno premještati, zamjenjuju starije čelične sustave teške i više od 100 kilograma, za čije je pomicanje potreban kran. Takve tehnološke promjene ne samo da povećavaju produktivnost, nego omogućuju radnicima dulji ostanak u sektoru.

Ipak, financije i tehnologija nisu jedini uvjeti za povratak. Perko naglašava da radnici nisu otišli isključivo zbog plaće, već ponajprije zbog nesigurnosti i loših uvjeta rada. Ključno je osigurati stabilnost zaposlenja, kontinuitet projekata i profesionalno organizirana gradilišta na kojima se radi planski, a ne improvizirano. Jednako je važno omogućiti iskusnim radnicima napredovanje prema manje fizički zahtjevnim, ali odgovornijim i bolje plaćenim pozicijama, poput samostalnih majstora ili brigadira.

Jednokratne državne potpore mogu pomoći kratkoročno, ali dugoročno rješenje vidi se u stvaranju stabilnog i predvidivog sektora. Radnici koji su godinama radili u inozemstvu navikli su na sustav u kojem znaju što ih čeka sutra. Upravo tu razinu sigurnosti potrebno je osigurati i u Hrvatskoj. Kada radnik ima redovita primanja, uređene uvjete rada i osjeća profesionalan odnos, povratak postaje prirodna odluka, a ne rezultat jednokratnog poticaja.

Dodatni izazov je i percepcija zanimanja. Godinama su građevinska zanimanja bila stigmatizirana kao "zadnja opcija", no rast plaća i potražnje postupno vraća dostojanstvo tim profesijama. Danas se u zanimanjima poput zidara, vodoinstalatera ili električara može ostvariti vrlo konkurentna primanja, često i viša od onih u uredskim poslovima.

Stipendije i sustavna podrška mladima važan su signal da društvo prepoznaje vrijednost tih zanimanja. No jednako je važna i kvalitetna praksa uz iskusne majstore, kako bi mladi odmah vidjeli konkretne rezultate svog rada i perspektivu napredovanja. Građevina se ubrzano modernizira, a razvoj tehnologije i robotizacije postupno će preuzimati najteže fizičke poslove, dok će radnici sve više obavljati precizne i specijalizirane zadatke u kojima dolazi do izražaja znanje i iskustvo.

Primjer dobre prakse vidi se i u Perkovoj tvrtki, iz koje su do sada samo dva radnika otišla raditi u inozemstvo. Iako se još nisu vratili, mogućnost povratka ostaje otvorena. To pokazuje da kvalitetan i korektan odnos između poslodavca i radnika ima dugoročnu vrijednost. Kada je suradnja profesionalna i utemeljena na međusobnom poštovanju, vrata za povratak uvijek ostaju otvorena, a građevina prestaje biti "zadnja opcija" i postaje stabilan i perspektivan izbor.