Omladinske radne akcije, "jedan od najjugoslavenskijih među jugoslavenskim društvenim fenomenima“, zbog kojih su do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća u ovo doba godine mjeta uz pruge, nasipe rijeka i oko tvornica vrvjela tisućama mladih, dobile su prvu sveobuhvatnu antropološku studiju pod naslovom "Svaki dan pobjeda“.
Autorica Reana Senjković s Instituta za etnologiju i folkloristiku sama nije nikada išla na omladinske radne akcije, ali kaže da ih kao osoba koja istražuje povijest obične jugoslavenske svakodnevice jednostavno ne može i ne smije previdjeti. One pripadaju skupini "najjugoslavenskijih među jugoslavenskim društvenim fenomenima", trajale su čitavu povijest socijalističke Jugoslavije i okupljale su velik broj mladih iz svih republika, u prvim godinama čak i većinu njih, ističe Senjković.
Svaka je od tih radnih akcija ogledalo društvenog trenutka u kojem se provodila, sažetak političkih planova i težnji, ali i odgovora mladih na te planove i težnje, objašnjava ona. A odgovori mladih uključuju čitav spektar, od iskrenog entuzijazma, preko otvaranja prostora diskusije u kojem su mladi poruke političkog vrha tumačili na svoj način, do, naposljetku, njihova jasnog otpora, kaže antropologinja koja je za jednu od prethodnih studija dobila godišnju državnu nagradu za znanost.
Recenzentica Maša Kolanović ocijenila je da se radi o iznimno vrijednoj kulturno-antropološkoj studiji o fenomenu radnih akcija, koja na tom području ima pionirsku ulogu, i prvoj postjugoslavenskoj studiji o fenomenu radnih akcija.
Volonterski rad višestruko pozitivno iskustvo
Radne akcije nisu izmišljene u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, nego su dio dobrovoljnog pokreta koji ima dugu povijest. Prema literaturi, prvi međunarodni dobrovoljački pokret pokrenut je 1920. godine. Cilj mu je bio obnoviti u ratu razrušeno selo Esnes-en-Argonne u blizini Verduna, a postao je simbolom pomirenja Francuske i Njemačke.
U tom su pothvatu sudjelovali volonteri iz sedam zemalja, a njegov pokretač Pierre Cérésole osnovao je i danas aktivnu organizaciju Service Civil International, posvećenu promicanju kulture mira organiziranjem međunarodnih dobrovoljačkih projekata.
Volonterski rad je visoko cijenjen u svakom sustavu odgoja i obrazovanja. Reana Senjković upućuje na znanstvena istraživanja koja kažu da sudjelovanje u takvim programima pridonosi uspjehu u školi i na studiju, razvoju društvenog i kulturnog kapitala, mentalnom zdravlju, osjećaju pripadanja široj zajednici, postizanju samostalnosti i njegovanju demokratskih vještina i stavova, te prevenira sve vrste rizičnog ponašanja.
Ujedinjeni narodi proglasili su 2001. godinu Međunarodnom godinom volontera, a zapadna sveučilišta preporučaju studentima da svakako tijekom studija steknu iskustva dobrovoljnog rada.
Od obnove i izgradnje do stjecanja diploma
Prve omladinske radne akcije u poslijeratnoj Jugoslaviji služile su obnovi i izgradnji zemlje. Tijekom sedam toplih mjeseci 1946. godine, 62.268 omladinaca, kako precizno navode portali posvećeni radnim akcijama, izgradilo je 90 kilometara pruge Brčko – Banovići. Slijedila je izgradnja pruge Šamac – Sarajevo, prava socrealistička epopeja. Kroz nekoliko tjedana više nego u prethodnoj akciji, vojska od 217.234 omladinca izgradilo je 242 kilometra pruge. Potom su tisuće mladih godinama izgrađivale putove, pruge, javne zgrade i nasipe itd.
U to vrijeme, radne akcije pokazale su se idealnim poligonom za tumačenje neposredne ratne prošlosti i vizije budućnosti. Također, na akcijama se provodilo masovno opismenjavanje i osposobljavanje mladih za različita zanimanja, navodi Senjković.
Čitajući knjigu "Svaki dan pobjeda", stječe se dojam da je u prvom poslijeratnom valu radnih akcija vladala prava manija stjecanja diploma. Jedna od bilješki u toj knjizi kaže da je student Filozofskog fakulteta iz Beograda, kasnije proslavljeni sportski novinar i "tumač" uspjeha Mate Parlova, Dragan Nikitović na autoputu položio ispit za zidarskog radnika.
Kasnije je organiziranje radnih akcija imalo drugačije motive. U razdoblju kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih akcije je pokretala, prije svega, zabrinutost zbog očitog pada poleta mladih, njihove sve manje zainteresiranosti za politiku i vrijednosti koje je ona promicala, te njihova sve očitijeg priklanjanja popularnoj kulturi Zapada, kaže Senjković. O tome naširoko citira američke novinare koji su izvješćivali s radnih akcija.
U posljednjem razdoblju omladinske radne akcije bile su ponajprije u službi amortiziranja društvenih razlika, omogućujući mladima da provedu radno ljetovanje i da pritom "dožive bratstvo i jedinstvo na djelu", objašnjava ona i napominje: "Kroz čitavu povijest jugoslavenskih radnih akcija mlade je na njih ponajprije dovodila želja za druženjem. To su pokazala i mnoga sociološka istraživanja".
Umjesto natjecanja estrada
O omladinskim radnim akcijama napisane su stotine članaka, ali i romani. Među najistaknutijim književnicima koji su pisali o tome našlo se i ime Miroslava Krleže. Također su snimljeni filmovi, jedan od najpoznatijih je "Prekobrojna" Branka Bauera. Skladano je mnoštvo pjesama, možda je najizvođenija "Hej haj brigade" od Arsena Dedića.
Vođena su brojna znanstvena istraživanja. Nestor moderne hrvatske sociologije Rudi Supek sa suradnicima tijekom četiri godine anketirao je 91 brigadu s blizu osam tisuća brigadira. Sedamdesetih i osamdesetih zaredale su velike monografije o radnim akcijama.
S vremenom atmosfera natjecanja i radnih podviga sve je više ustupala mjesto atmosferi zabave i estrade. Članovi popularnog Bijelog dugmeta sudjelovali su na ORA Kozara 1976. i trojica od petorice dobili udarničke značke. Na akcijama su nastupali poznati bendovi. Primjerice, Parni valjak nastupao je na "Savi" tri godine zaredom 1979-1981. te još 1986.; Đorđe Balašević 1980., a 1986. Nervozni poštar, Animatori, Riblja čorba i Prljavo kazalište, koje je 1982. sviralo akcijašima u Kninu i Sisku…
Takav trend pratio je i sve kritičniji pogled omladinskog tiska. Beogradski list Student je 1978. napisao da treba provesti dedogmatizaciju akcijaškog života, decentralizaciju odlučivanja na akcijama, itd. Akcijaštvo nisu samo žuljevi, a još manje njihova neuvjerljiva ideologija, rečeno je ne baš niz dlaku sustavu.
Akcije su doista bile dobrovoljne
I dok kritičari često ističu da omladinske radne akcije nisu bile dobrovoljne, nego se na njih išlo pod prijetnjama raznih oblika, Reana Senjković odbacuje takve tvrdnje. Mogli bismo spekulirati o tome koliko je dobrovoljan odlazak na akcije ako ga usmjeruje očekivanje političke promocije, lakšeg upisa na studij ili napredovanja na poslu, no to ionako nije bio najvažniji motiv za sudjelovanje mladih na akcijama, kaže ona.
Na poslijeratnim akcijama bilo je slučajeva prijetnji zakonskom odgovornošću u slučaju neodazivanja na poziv, pa i slučajeva prisilne mobilizacije. Zapravo se radilo o posljedicama nesnalaženja, prije svega u lokalnim omladinskim organizacijama, koje su precijenile broj mladih koji će se odazvati pozivu na akciju. O takvim se, ipak izuzetnim slučajevima, žestoko raspravljalo na sjednicama Centralnog vijeća Narodne omladine, kaže.
Na kraju, o takvim se slučajevima čulo, i oni sasvim sigurno nisu nudili tada poželjnu sliku o mladoj i prosperitetnoj socijalističkoj Jugoslaviji, a pokazali su se i kao oružje u rukama protivnika novog režima. Dakle, sasvim ih se pragmatično nastojalo izbjeći, kaže Senjković i ponavlja da su akcije "doista bile dobrovoljne".
Predsjednički kandidat gradi drveni most
Kad su omladinske radne akcije nestale sa scene, zajedno s državnim i političkim okvirom koji ih je stvorio, počele su se javljati potvrde o njihovim pozitivnim stranama.
Profesorica s Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja Sveučilišta u Beogradu Sandra Radenović, koja je imala važnu ulogu u samoorganiziranju njezina fakulteta za vrijeme velike poplave u Obrenovcu, istaknula je dvije važne stvari. Prvo da su volonteri pokazali veliku empatiju sa stradalnicima, i drugo, da je puno značilo to što su imali iskustvo organiziranja velikih sportskih manifestacija, a dekan Fakulteta imao je iskustvo na radnim akcija kojima se danas, kaže, smijemo.
Senjković podsjeća i na iskustvo poplava u Sloveniji u studenom 2012., kada je predsjednički kandidat Borut Pahor prepoznao promidžbeni kapacitet dobrovoljnog rada i svoju je kampanju obogatio radnom akcijom "Skupaj za skupno" - s pedesetak istomišljenika gradio je novi drveni most i sanirao poplavljene lokalne ceste.
Još ljeti 1999. godine studentska organizacija Mariborskog sveučilišta organizirala je prvu studentsku radnu brigadu (študentska delovna brigada), nakon potresa koji je nekoliko mjeseci ranije zadesio Posočje. Okupili su se i svake od sljedećih godina, pa se sada na svojim internetskim stranicama hvale "bogatom tradicijom", kaže Senjković.
Osuda zbog "jugonostalgije"
Desetljeća radnih akcija donijela su tisućama mladih iskustva koja mnogi od njih i danas opisuju nezaboravnim. No, sjećanja na radne akcije u Hrvatskoj u bitnome su obilježila ratna događanja 1990-ih, pa je pitanje mogu li sjećanja na lijepe dane mladosti izbjeći osudu zbog "jugonostalgije".
Nostalgija za prošlim vremenima ne mora imati političku dimenziju, ali "nostalgija za Jugoslavijom" je nužno ima. Kaže li se kome da je jugonostalgičar o njemu se zapravo želi reći da je "zapeo" u razdoblju prije 1990., da njegova politička uvjerenja nisu u skladu s političkim trenutkom, da je, drugim riječima, "komunjara", objašnjava autorica knjige "Svaki dan pobjeda".
Osjećaj nostalgije za životom u razdoblju socijalizma nije, međutim, posebnost Jugoslavije. U većini europskih zemalja nekadašnjeg državnog socijalizma provela su se istraživanja u kojima su brojni ljudi svjedočili da je njihova ekonomska situacija sada lošija no ranije, da se osjećaju manje sigurnima, da su se društvene razlike višestruko povećale i da se ne nadaju boljoj budućnosti, objašnjava Senjković.
Uz to, ima li se na umu jugoslavenska "meka" verzija državnog socijalizma, značajna postignuća u modernizaciji zapuštene i u Drugom svjetskom ratu razrušene zemlje, vrijednosti na kojima se inzistiralo, poput jednakosti, solidarnosti i antifašizma, jasno je iz kojih usta ili pera danas izlaze kvalifikacije o jugonostalgiji.
Te kvalifikacije dolaze od onih koji svoju političku poziciju nastoje izboriti ili održati neargumentiranom raspravom i onih koji su izrasli iz nacionalizma i sličnog spektra vrijednosti, kaže autorica knjige za koju Maša Kolanović ističe da je neophodno štivo "u ovom strašnom času prekarijata" i devalvacije vrijednosti rada za opće dobro. (Hina/Ivo Lučić)
