Provjerili smo koji su to književni junaci koje naši čitatelji pamte kao literarne heroje svojeg djetinjstva, a koje današnje generacije možda neće poznavati.
Pročitajte i ovo
Prema svemu sudeći – šanse za sklapanje prijateljstava između najmlađih čitatelja i klasika dječje književnosti trenutačno nisu sjajne. Odlučili smo upitati pripadnike različitih generacija, s različitim iskustvima čitanja lektire, koji su im osnovnoškolski naslovi obilježili djetinjstvo te što misle o novom popisu – hoće li zbog njega djeca propustiti ili biti zakinuta za neke od najživopisnijih likova dječje književnosti?
Umjesto avantura i dječjih krimića – razaranja Domovinskog rata?
Prije reforme u listu lektirnih naslova za šesti razred osnovne škole bili su između ostalog uključeni i „Gulliverova putovanja“ Jonathana Swifta, „Kraljević i prosjak“ Marka Twaina i „Sretni princ“ Olivera Wildea, a sada se na popisu za 12. godišnjake nalaze naslovi - „Priče iz davnine“, „Priče iz Vukovara“ i izbor iz poezije Dobriše Cesarića. Ivana Brlić Mažuranić i njezine „Priče iz davnine“ svakako nisu neočekivan naslov jer čine dio hrvatske književne baštine te su svojim poukama primjerene toj dobi, no „Priče iz Vukovara“, koje će zamijeniti dosadašnji „Mali ratni dnevnik“, potencijalno su problematičniji izbor.
„'Mali ratni dnevnik' prebrutalna je lektira za 6. razred. Puno je krvi i nasilja, malo je prejako. Teško je to čitati. U nižim razredima lektira je bila primjerenija, priče su bile lijepe i poučne“, komentirao je trenutne lektire, koje i sam mora čitati, Nikola Sanković, učenik 6. razreda Osnovne škole August Šenoa.
S obzirom na to da se radnja 'Malog ratnog dnevnika' odvija u ratom pogođenom Osijeku 1991. godine i kroz prizmu desetogodišnjakinje progovara o suočavanju sa smrtnošću, očito se i kurikularmom reformom htjelo ukazati na to da je taj naslov pretežak za taj uzrast. No uvođenje 'Priča iz Vukovara' moglo bi biti još šokantnije. Djeca te dobi još se ni na nastavi ne bave politikom i poviješću tog razdoblja, pa nije posve jasno zašto bi umjesto dječjih pustolovnih romana trebali čitati o teškim ratnim stradanjima. Osobito kada za to ne pokazuju ni poseban interes.
Biranje naslova lektire prema vladajućim ideologijama očito je na ovim prostorima uvriježena praksa jer su slična iskustva doživjeli i oni nešto stariji.
„Najgore mi je bilo kad smo čitali Anđelku Martić i Vladimira Nazora. Ti autori bili su čitani po defaultu jer su bili partizanski, zbog socijalizma. Kao što je danas na popisu sigurno nešto uvršteno samo zbog Domovinskog rata“, rekla nam je diplomirana profesorica hrvatskog jezika Diana Kučinić (55).
Napomenula je i kako su joj omiljeni naslovi bili oni koji su uključivali avanturizam i dječje dogodovštine.
„U osnovnoj školi jako sam se palila na avanture, na primjer obožavala sam 'Pipi dugu čarapu'. Imaš 10 ili 12 godina i zanimaju te avanture, nešto s čime se možeš poistovjetiti. Ja sam sebe vidjela da ću jednog dana imati konja i da će on živjeti sa mnom u kući. Voljela sam i priče Mate Lovraka koje govore o dječjim udruživanjima, avanturama za koje odrasli ne znaju“, prisjetila se Diana svojih osnovnoškolskih preferencija.
Bajke, basne i fantastični čarobnjaci
Sličan stav i sjećanja s nama su podijelili i drugi sugovornici. Tako se 31-godišnji Branko Staničić prisjetio kako je dosadne naslove zaboravio iako ih je morao pročitati, dok su mu se oni zanimljiviji urezali u sjećanje.
„Najviše su mi ostali u dobrom sjećanju dječji romani s temama putovanja i avantura poput Toma Sawyera ili Huckleberryja Finna, "Junaka Pavlove ulice" i "Straha u Ulici lipa"… Dosadne knjige sam manje-više zaboravio, ali sjećam se da mi je Šenoa bio iznimno dosadan“, rekao je Branko.
„Budući da imam disleksiju, uvijek mi je bilo mrsko čitati lektire, a pogotovo ih pisati, ali sada se rado sjetim kultnih lektira kao što su 'Mačak u čizmama', 'Mali princ' i meni daleko najdraži 'Tajni dnevnik Adriana Molea', koji ima nekoliko nastavaka i sve sam ih pročitala. Predobro mi je bilo i što smo jedne godine imali Harryja Pottera za lektiru, a svidjele su mi se i bajke Ivane Brlić Mažuranić, koje su mi bile dosta strašne“, rekla je 26-godišnja Dorotea Čiček Kovačević.
Mašta radi svašta, pa su neki od naših sugovornika rekli kako su i stvarni život pokušavali prilagoditi pričama iz knjiga koje su čitali.
„'Zaljubljen do ušiju' mi je bilo odlično štivo zbog kviza na kraju knjige gdje odgovaraš na pitanja i otkrivaš jesi li i ti zaljubljen do ušiju ili ne. Sjećam se da sam debelo naštimavao odgovore da bi odgovor ispao da. Zatim su krenula djela od kojih sam umirao od dosade, tipa 'Veli Jože', 'Alkar' i 'Breza', Krležino 'Djetinjstvo', Kovačić, Kumičić i ostali od kojih se ne sjećam više apsolutno ničega, pa ni imena knjiga“, rekao je 27-godišnji Aleksandar Gavrilović, dodavši kako su mu omiljena djela bila ona koja su se bavila socijalnom tematikom kao „Sadako hoće živjeti“ ili su bila humoristična, poput Kishonovih kratkih priča.
Za "Malog princa" treba više vremena, a do njega put vodi "Kroz pustinju i prašumu" i središte Zemlje
I generacije čije je školovanje bilo „prepolovljeno“ između dviju država svjedoče kako su se najpopularniji naslovi dječje literature nalazili i na jugoslavenskom popisu lektire, kao i na onom u Republici Hrvatskoj.
„Pripadam generaciji kojoj je rat 'prepolovio' osnovnu školu upravo na sredini, tako da sam niže razrede pohađala u SRH/SFRJ, a više u RH. Od romana bih izdvojila Sienkewiczev 'Kroz pustinju i prašumu', Twainova 'Toma Sawyera', Verneove '20.000 milja pod morem' i 'Put u središte zemlje', jer su izrazito maštoviti i avanturistički - savršeni za dječju maštu“, opisuje svoje najranije čitateljsko iskustvo 38-godišnja Diana Didulica.
Dodaje kako smatra da su određena djela prezahtjevna za dob djece koja ih trebaju pročitati, što može biti kontraproduktivno jer ako učenik ne razumije knjigu, a tjera ga se da ju čita, može mu samo postati mrskom.
„'Malog princa' čitali smo, mislim, u šestom razredu, i nisam ga razumjela - bio mi je naporan i dosadan. Rekla bih da je bilo prerano za njega jer tek nakon nekoliko godina pročitala sam ga ponovno i doživjela ga na potpuno drugačiji, ovaj put pozitivan način“, opisuje Diana svoje iskustvo.
Dječje preferencije - primarne?
Kako se na novom popisu gotovo sva djela koja su naši sugovornici naveli kao njima najdraža, nalaze na popisu izborne lektire, pitanje je hoće li nova lista naslova lektire potaknuti ljubav prema čitanju kod djece onako lako koliko bi to mogao biti slučaj da se dječje preferencije ozbiljnije uzmu u obzir. Mnogi su uvjereni, odabrane obvezne lektire djecu će – samo namučiti.
„S čime će oni privući djecu da čitaju? Daj im ono što je dosadno, naporno, da se muče, da zamrze čitanje kao takvo! Umjesto da im se da neka avantura, zanimljivo nešto. Uopće ne znam što bih rekla, što misle ti ljudi koji sastavljaju popis lektire?“ čudi se Diana Kučinić.
Kako je broj obveznih naslova za čitanje smanjen, veća je odgovornost prebačena na profesore i knjižničare. Uz svoje radno vrijeme, profesori hrvatskog jezika sada će morati dodatno pripremati sadržaje, individualno određivati koje će se knjige dodatno obrađivati i na kojem će tipu literature biti fokus. O svemu se oglasila i struka.
„Meni je najspornije to što će bez popisa preporučne literature iza kojeg stoji Ministarstvo koje im je nadređeno, učitelji i nastavnici biti potpuno nezaštićeni, jer zapravo to već i jesu u puno stvari. Naime, posljednjih godina i sama sam svjedok da se roditelji žale na mnoga djela koja im djeca moraju pročitati u lektiri, a da ih sami, vjerujte mi, pitala sam, nisu pročitali“, objašnjava dopredsjednica Hrvatskog čitateljskog društva Davorka Semenić-Premec.
Tako su se na udaru roditeljskih kritika našli serijal „Bum Tomica“ Silvije Šesto, izuzetno duhovite kratke priče namijenjene zajedničkom čitanju djece i njihovih roditelja, „Durica“ Ivice Bednjanca, kratke priče u obliku stripa koje su godinama izlazile u dugovječnom časopisu za djecu „Smib“, „Tajni dnevnik Adriana Molea“ Sue Towsend i sl., a navedena djela čitaju se već nekoliko generacija, napominje Semenić-Premec.
Bez "turbulencija" i roditeljskih intervencija
S obzirom na to da će sada nastavnici u velikoj mjeri odgovarati za izbor književnih djela koja će se izvoditi na nastavi, može se pretpostaviti kako će neki ići „linijom manjeg otpora“ i neće uvrštavati djela koja bi mogla izazvati burnije reakcije roditelja. Takvim pristupom izvjesno će doći i do zakidanja učenika za upoznavanje sa suvremenim, kontroverznijim autorima.
„Nije problem u tomu da su neka djela izbačena, nego, kako sada stvari stoje, nisu ni ubačena, odnosno popis preporučenih, izbornih djela negdje je nestao. I nitko ne zna, odnosno neće imenovati tko je ta osoba koja je dala samo taj obvezatni popis na kojem su kanonska djela“, dodaje Davorka Semenić-Premec.
Zaključit ćemo kako će od sada upoznavanje s nekim od najmaštovitijih junaka dječjih književnih avantura biti ponešto otežano te će u velikoj mjeri ovisiti o volji i preferencijama nastavnika, no nije sve izgubljeno. Popis izborne lektire bogat je i iako bi mogao biti raznovrsniji, još uvijek postoji nada da će se šareni čudesni svjetovi izborne lektire uvući u dječje glave i naučiti ih koliko čitanje može biti magično.
