Put do Dostojevskog popločen je "Ježevom kućicom": ''Mene čudi što su sada svi u panici''

Obvezna lektira kao sastavni dio nastave Hrvatskog jezika godinama je bila pitanje prijepora. Trebaju li djeca čitati svjetske klasike ili im je bolje dopustiti više slobode u odabiru naslova kojima se žele baviti? Razgovarali smo sa stručnjacima – knjižničarima, profesorima hrvatskog jezika i organizatorima književnih festivala, koji se svakodnevno susreću s problemom približavanja čitanja djeci i učenju o važnosti knjiga.

Pročitajte i ovo "30 dana mekanog kutka" Mentalno zdravlje djece: "Možemo govoriti o svojim emocijama o kojima inače ne možemo pričati tijekom nastave" Festival knjige Na zagrebačkoj Trešnjevci djeca 'brala' knjige!

Studije pokazuju da je čitanje od najranije dobi ključno za razvoj rječnika kod djece jer se na taj način razvijaju mašta, kreativost, ali i stječu znanja o novim pojmovima. Nacionalna strategija za poticanje čitanja strateški je plan za razdoblje od 2017.-2022. godine koji je stvoren kako bi se odgovorilo na nove potrebe digitalnog okruženja. 

Ključni faktori - financije i dobra opremljenost

''Nacionalna strategija za poticanje čitanja je navela da je jedan od temeljnih ciljeva stvoriti društvo koje podržava čitanje. Da bi se stvorilo takvo društvo, škole ili knjižnice nisu dovoljne, iako su značajne. Smatram ključnim da su knjižnice i škole dobro opremljene. Ako su uvjeti ispunjeni, djeca, osobito kada su mala, rado i često dolaze u knjižnicu", objašnjava predsjednica Hrvatske udruge školskih knjižničara Vanja Jurilj. 

Osobit problem uvijek su financije. Zbog rezova u sektoru kulture i obrazovanja knjižnice su proteklih godina imale vezane ruke kad je riječ o nabavi novih naslova i održavanju dodatnih aktivnosti. 

''Mene čudi što su sada svi u panici što će biti sa čitanjem, a kada školske knjižnice dva puta po pet godina ne dobiju niti jednu lipu za nabavku novih knjiga, onda to nikoga ne zanima. Kakav god da mi popis lektira imamo, ako nemamo novca za nabavu, ne možemo ni taj minimalan sadržaj ponuditi", rezignirana je Jurilj. 

''Djeca najbolje reagiraju ako imate dobre knjige. Sve ostalo je dodatno. Ako djeca dolaze jer su im knjižničari ili knjižničarka simpatični, to pomaže, ali nije to cilj. Naš je cilj da djeca steknu i razviju navike čitanja. Smatram da izgradnja knjižničnog fonda najviše doprinosi kvaliteti knjižnice i u njemu se ogleda koliko on može učiniti da potakne djecu da čitaju", zaključuje dugogodišnja knjižnjičarka Jurilj. 

Glas nastavnika i psihologa – "Sve kreće od kuće!"

''Ljubav prema čitanju ide iz obitelji, tu je škola zakasnila. Može pomoći, ali ne u potpunosti. Ako im kod kuće nisu ništa čitali ili ako ne vide ukućane da imaju, kupuju i čitaju knjige, škola će teško navesti djecu da čitaju u slobodno vrijeme", govori nam Dunja Beštak, profesorica hrvatskog jezika u Prvoj ekonomskoj školi u Zagrebu. 

Važnost lektire nitko ne spori, no profesori tvrde da ona nije ključ svega. Svi se slažu da sadržaje treba prilagoditi interesu učenika.

"Lektira je jako važna, treba je prilagoditi učeničkom interesu, na čemu se radi, ali nedovoljno. Njih više zanimaju kratke priče, novele. Prvo je pitanje većine učenika ''koliko knjiga ima stranica?“. Problem je što su knjige za srednjoškolce koji nisu razvili naviku i ljubav prema knjizi od najranije dobi, jednostavno prespor medij. Zato mislim da je lektira u osnovnoj školi bolje pogođena jer se klinci još i u četvrtom razredu srednje škole sjećaju što su čitali u osnovnoj, ali ne pamte "Ilijadu" ili 'Antigonu''', zaključuje profesorica Beštak. 

Sličan stav imaju i psiholozi. Važnost čitanja djeci se treba prenositi od najranije dobi, a za to su odgovorni isključivo roditelji i ključni odgoj. 

"Nije dovoljno kupiti djeci knjige i nadati se da će jednom zavoljeti čitanje. Kao i sve važne stvari u životu, tako ni čitanje ne počinje odlukom odraslih ili jednim događajem. Razvoj čitalačkih vještina počinje u najranijoj dobi, kroz interakciju s odraslima – pričanje i slušanje priča, pjevanje pjesama, gledanje slika, razgovor, pokazivanje prstom slike u slikovnici, listanje – sve je to prvo čitanje", rekla je doc. dr.sc. Bruna Profaca. 

Što odrasli mogu učiniti?

Izazovi digitalnog doba u kojem djeca sada odrastaju roditeljima mogu otežati približavanje djece knjigama, no stručnjaci savjetuju kako je najbolja metoda usađivanja te vrijedne navike - rana izloženost slikovnicama i ograničavanje vremena provedenog pred kompjutorskim ili televizijskim ekranima. 

"Čitajte djeci kad je god to moguće i nemojte prestati s tim užitkom čak i kad nauči čitati. Pokažite im knjižnice koje može posjećivati od najranije dobi i izabrati nešto što želi. Budite djetetu model u obitelji da za sebe uzimate neko, makar kratko „vrijeme čitanja“. Ohrabrujte čitanje bilo čega, ne postavljajte svoje kriterije – stripovi, upute za korištenje nekog aparata, čitanje u čekaonici - sve može biti poticaj djetetu", poručuje psihologinja Profaca te dodaje kako je iznimno važno da "ne stavljajte dijete u izbor između čitanja i ekrana – za njegov razvoj čitanje je puno važniji. Ne dovođenje djeteta u dilemu da bira između ekrana i knjige je najvažniji poticaj razvoju čitanja koje je neophodno za razvoj niza drugih sposobnosti."

Bogat fundus knjižnica za djecu predškolskog uzrasta bitan je faktor u stvaranju navika čitanja od malena. Ukoliko je izbor slikovnica u knjižnicama ili igraonicama velik, svako dijete pronaći će nešto što će ga zabaviti. 

"Djetetu su slikovnice među prvim igračkama, a čitanje djetetu je jedna od najdražih aktivnosti i to ne samo pred spavanje, već u raznim situacijama.  Ako dijete to zavoli bez pritiska, to je aktivnost koju će voljeti cijelog života", zaključuje Profaca. 

Festival dječje knjige dokazuje – nema straha 

Već 12 godina zaredom Ministarstvo kulture i Grad Zagreb financiraju održavanje Festivala dječje knjige u Centru za kulturu Trešnjevka. Statistike govore - odaziv je svake godine sve veći, ponuda sadržaja sve raznovrsnija. Zaključuje se - nema straha da djeca ne vole čitati. Vole ako im se prilagode sadržaji. 

Veselko Leutar, ravnatelj Festivala dječje knjige, objašnjava kako to da ta manifestacija, u digitalno doba, kada su svi, pa i predškolska djeca ovisni o tehnologiji, ima tako dobar odaziv svake godine. 

''Jedan je od razloga za to što povezujemo više vrsta umjetnosti - film, kazalište, književnost, likovne umjetnosti - i to je djeci jako zanimljivo te se pokazalo da puno djece ne samo da čita već i piše, objavljuje! Naša iskustva na ovom Festivalu govore da nema razloga za toliku zabrinutost što se tiče budućnosti knjige i interesa djece za knjigu", optimističan je Leutar. 

Važnost dopuštanja djeci da sama izaberu sadržaje koje ih zanimaju od presudne je važnosti

"Mi nastojimo djecu uvesti u svijet književnosti koji će ih obogatiti, no vrlo je važno i da ih roditelji od malih nogu izlažu čitanju. Zbog toga kod nas već niz godina gostuje i Kristina Čunović, koja je pokremula nacionalnu kampanju 'Čitaj mi' i ukazuje na to da je djeci od najranije dobi bitno čitati", kaže Leutar. 

"Čitaj mi" je prva nacionalna kampanja za promicanje čitanja naglas djeci od rođenja. Cilj je kampanje poticati roditelje i druge odrasle da s čitanjem naglas djetetu započnu već od njegova rođenja kako bi čitanje postalo dijelom svakodnevnog ugodnog druženja roditelja i djece. 

''Posebnost je našeg festivala da je on otvoren za djecu na način da i djeca sama mogu sukreirati, prijaviti program koji žele prezentirati, tako da imamo puno djece koja pišu kazališne komade, objavljuju časopise, poeziju i slično. To je jako poticajno za djecu – dati im mogućnost da sami prezentiraju što rade i da ukažu na ono što je njima najzanimljivije'', zaključuje Leutar.