Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Susan Boyle objavila je pop album koji će zasluženo u ovo predblagdansko doba potući svu konkurenciju. Manu Chao je objavio drugi live album sa svojim Radio Bemba Sound Systemom. Sean Paul je konačno izašao iz karantene koja je u Jamajci otvorena za svakog dancehall izvođača. Domaća grupa Nola uspješno se vratila na scenu nakon 12 godina.


Susan Boyle 'I Dreamed A Dream' – Ocjena: 8/10
(Syco Music / Sony Music / Menart, 2009.)

Vezani članci Slika nije dostupna Koncert za Manu Chao rasprodan, nema selidbe u veću dvoranu Slika nije dostupna Manu Chao 4. travnja ponovo stiže u Hrvatsku

Nije bilo teško pomisliti da je Susan Boyle fah idiot. Sve je ukazivalo na to: četrdeset osmogodišnja domaćica koja je genijalno izvela skladbu 'I Dreamed A Dream' iz mjuzikla 'Les Misearbles' na showu 'Britain's Got Talent' i time sebi omogućila pet minuta slave. U finalu je otpjevala istu skladbu i izgubila.

Ima takvih slučajeva da je netko u stanju izvanredno interpretirati jednu skladbu, ali da ne posjeduje pjevački spektar mogućnosti, odnosno da u drugim skladbama ne postiže efekt koji je dovoljno jak da izmami suzu na oko. Za potpisnika ovih redaka Susan Boyle je bila fah idiot do trenutka dok nije otpjevala 'Wild Horses' The Rolling Stonesa. To je bio onaj trenutak kad je Škotlanđanka zasjala u svjetlu pravog talenta. Prije nje su mnogi obrađivali taj klasik Jaggera i Richardsa, ali ga nitko nije interpretirao tako znalački poput Susan Boyle.

Ona je na tako naizgled jednostavan način s blagom intervencijom u harmu refrena udahnula novu dimenziju, a upravo je nos za takve nijanse ono što istinske talente dijeli od onih koje volimo nazivati običnima, a kakvih ima i previše u glazbenom svijetu, bilo da se glazbom bave iz ljubavi, ili koristi.

Dakle 'Wild Horses' i 'I Dreamed A Dream' su već dovoljan razlog za posjedovanje ovog albuma, ali dobrih iznenađenja ima još. Produkciju, aranžiranje i koordinaciju albuma potpisuje Steve Mac pa se za izbor pjesama na albumu (iako to nigdje konkretno nije navedeno) može i njega smatrati odgovornim, kao i za ujednačenost cjelokupne atmosfere i jedno od najsenzualnijih i izuzetno decentnih predstavljanja neke pjevačice općenito.

Ton je uzvišen i vanvremenski. Susan Boyle je plastično dočarana (i predstavljena) kao najdarovitija pjevačica u crkvenom zboru. Boja njezina glasa je nevjerojatno mladenačka i naravno moćna, ali njena najvažnija karakteristika je to što nikad ne ide iznad pjesme, već je u njoj i nosi je.

Kako to najbolje opisati? Pa dovoljno je sjetiti se Celine Dion, Mariah Carey i Whitney Houston, ili naše Tereze Kesovije čija ega su uvijek bila veća od pjesme, što u estetskom smislu znači nagrđivanje pjesme, koliko god pjevačica (uzalud) parala svoje glasnice. Sada ispada da je jedna domaćica i amaterka održala lekciju profesionalkama to znači pjevati pjesmu. Žao mi je drage dive, ali je tako.

Susan Boyle i kad ulazi u visoke large, kao što je to slučaj u 'Up To The Mountain' i 'Amazing Grace' nema potrebu za vrištanjem i isticanjem sebe u finalnom krešendu. Jednostavno je nevjerojatno koliko ta žena ima smisla za mjeru.

Izbor pjesama je slojevit i pokriva izuzetno široki dijapazon pop glazbe kroz desetljeća. Tu je i 'Cry Me a River' koja je bila originalno napisana za Ellu Fitzgerald, zatim Madonnina 'You'll See', kao i već spomenuta 'Up To The Mountain' koju je Patty Griffin napisala inspirirana Martinom Lutherom Kingom, zatim hit Skeetera Davisa iz 60-ih 'The End Of The World' kao i tradicionalne 'Amazing Grace' i 'Silent Night' (ova posljednja nije mogla biti bolje temperirana, ako se gleda doba godine). Također treba napomenuti pjesmu 'Who I Was Born To Be' koja se odlično uklapa u listu evergrina, a za Susan su je napisala četiri autora (Mae, Fransson, Lundgren i Larsson).

'I Dreamed A Dream' je album dizajniran za ulazak u svačiji dom, bez obzira na društveni status, ili stupanj obrazovanja. Pogotovo sada u predbožićno doba. No najvažnije od svega je što tu nema prevare i marketinškog napuhavanja mjehura od sapunice. Susan Boyle je istinska pjevačka veličina. Nije nimalo čudno što se album prodaje kao alva. Tek će se prodavati u predstojećim tjednima.

Manu Chao 'Baionarena' – Ocjena: 9/10
(Because Music / Dancing Bear, 2009.)

Tko je jednom u životu bio na koncertu Manu Chao Radio Bemba Sound Systema zna da je to jedan od najboljih partyja na kojima se može biti. To nije koncert. To je istovremeno ispucavanje enormne količine pozitivne energije. To je bunt protiv svih sistema koji od nas rade tupavo mljeveno meso. To je inicijacija u istinsku lijevo orijentiranu političku struju. To je most između svih clandestino populacija na globalnoj razini. To je punk, to je latino, to je ska, to je reggae. To je Che Guevarin Radio Rebelde 21. stoljeća. To je mjesto gdje će se okupiti i oni koji bi najradije zapalili svaki grad u kojem se okuplja G 8 bagra koja se redovno igra Boga za pet milijardi ljudi.

E sad kad je utvrđeno gradivo, može se preći na glazbu. Koncert je snimljen u slavnoj rimskoj areni u Bayonneu u Rimu. U limitiranoj verziji radi se o dvostrukom CD izdanju uz koji još kao bonus ide DVD s cijelim nastupom, kao i pratećim dokumentarcem. 'Baionarena' osim minutaže, ne nudi ništa specijalno drugačije od onoga što je bilo zastupljeno na 'Radio Bemba Sound System' albumu iz 2002. godine koji je bio iznenađujuće eksplozivni ecstasy u odnosu na napušene albume 'Clandestino' i 'Proxima Estacion: Esperanza'.

Ok, zastupljen je i skoro cijeli materijal sa studijskog uratka 'La Radiolina' iz 2007. godine, no autoru ovih redaka nedostaje onaj mršavi crni pjevač božanskog glasa koji odaziva na ime Bidji odnosno Lyricson i koji se 2002. tako dobro uklapao uz jednako tako prepoznatljiv i karakterističan vokal Manu Chaoa.

Njega na 'Baionareni' nema, već je nosiva konstrukcija vokalne harmonije samo na Manuovim leđima, odnosno glasnicama. I to se osjeti. Dobro je da to sve po pitanju zamjerki. Dobra je vijest i da zapis visokooktanskog koncertnog ugođaja traje puno duže od već legendarnog prethodnika od prije sedam godina.

To isti onaj neprikosnoveni koncertni adrenalin koji tako moćno nosi slušatelja i u hermetičnim kućnim uvjetima. I dalje se odašilje jasna poruka da nema predaha uz frenzični Radio Bemba. No pasaran! Tko kaže da je revolucija gotova?

Sean Paul 'Imperial Blaze' – Ocjena: 7/10
(Atlantic / Dancing Bear, 2009.)

Istinska zvijezda trećeg svijeta i jedan od prvaka dancehalla, oglasio se sa svojim četvrtim albumom, koji je bio planiran za objavljivanje još 2007. godine, ali je datum izlaska prvo bio pomaknut na 2008. da bi svjetlo dana ugledao ipak 2009. Sean Paul je to objasnio time kako je htio album koji će biti posebno fokusiran na tinejdžersko nasilje koje vlada ulicama Kingstona njegove rodne Jamajke.

Ustvari prava istina je da se on kao najeksponiranija zvijezda dancehalla prvi našao na udaru rigidne politike koja je krenula u suzbijanje dancehalla i njegovog 'odmetnutog djeteta' daggeringa. Paul je stoga morao po pitanju tekstova potpuno okrenuti ploču, ali na sreću, nije napustio dancehall zvuk.

Snimljeni materijal od čak šezdeset pjesama reducirao je na razumnih 19 i 'Imperial Blaze' je time bio zgotovljen. Obzirom kako je odlučio biti edukativan mladima, 'Imperial Blaze' nema psovki i ne poziva eksplicitno na blud, pa nije poput albuma 'Dutty Rock' dobio 'Parental Advisory' naljepnicu. Uostalom nisu ni vremena za takvu vrstu provokacije.

Nema sumnje da je on neprikosnoveni talent i pjevač koji ima toliko ritma u svom vokalu da bi bez problema razmrdao guzice na plesnim podijima i bez bilo kakve glazbene pratnje. Ali i kad je prateća elektronska podloga u pitanju, i tu je osjetna raskoš sampleova i zvukova koji dišu u skladu s vremenom u kojem su napravljeni. Dakle to je zvuk današnje plesne glazbe, koje je uzbudljiva, egzotična i puna ritma kojem je teško odoljeti.

Nakon 'Imperial Blazea' se javlja misao može li u slučaju Sean Paula dancehall uopće ikada zazvučati izlizano? Posebno mu dobro stoji malo agresivniji i angažiraniji pristup kao što je to slučaj u 'Lace It', 'Birthday Suit' i 'Private Party'. Njegova vokalna nadmoć u kojoj izbacuje stihove poput mitraljeza pak najviše do izražaja dolazi u 'She Wanna Be Down' i 'Daddy's Home', a na albumu su i dvije odlične reggae balade 'Hold My Hand' i 'Straight From The Heart' i kroz njih se najbolje osjeti koliko je dancehall Sean Paula duboko ukopan u reggae.

Album najviše gubi na snazi u srednjem dijelu u kojem se nalazi nekoliko pjesama ('Lately', 'Wine Baby Wine' 'Pepperpot') u kojima se Paul previše približio konfekcijskom r'n'b-iju što mu je nepotrebno otupilo oštricu. Okrenuo je on i to u svoju korist, ali samo zbog urođene i instinktivne izvođačke persuazije, ali moglo je i bez toga. Vjerojatno je među šezdeset snimljenih pjesama bilo i sretnijih rješenja.

Nola 'Iznad oblaka' – Ocjena: 8/10
(Menart, 2009.)

Da diskografska pauze mogu potrajati i više od deset godina i nije neka novost. Veliki problem je nakon toliko dugog perioda pohvatati sve konce. Na zapadu glazbenici to uspijevaju zahvaljujući organiziranoj showbizz mašineriji koja već desetljećima funkcionira besprijekorno. U Hrvatskoj je to malo veći problem zbog konstantne nestalnosti svega i svakoga u glazbenom poslu. Stoga prije svega treba pozdraviti odluku izdavača da da povjerenje grupi koju se iz devedesetih mnogi uglavnom sjećaju po hitu 'Dio tebe'.

Nola je i tada, kao i danas prilično netipična grupa za naše prilike. Neohippie filozofija je uvijek bilo nešto što je bend Gabrijele Galant Jelenić i Marijana Jelenića razlikovalo od drugih na sceni. Bili su i ostali domaći pandan za nekadašnji američki bend Edie Brickell & New Bohemians. Trendovi nikad nisu bili nešto što je privlačilo Grabrijelu i Marijana koliko ih je privlačio zdravi i zaljubljenički pristup glazbi kao takvoj. Još od 'Dio tebe' Nola je dala do znanja da nema toliko dodvoravanja publici, koliko uživanje u kvalitetnoj glazbenoj kreativnosti.

Upravo takav zdrav i neopterećen pristup objašnjava zašto grupa poput Nole može i nakon desetogodišnje pauze ponovno ubaciti bez problema u petu brzinu (drugi studijski album 'Osmijeh' grupa je objavila 1997. godine). Nos za hit i dalje je oštar i Marijanu i Gabrijeli. Već uvodna 'Iznad oblaka' to potvrđuje, a radi se i o dobrom izboru za prvu pjesmu. Nakon duge pauze najbolje je odmah krenuti u glavu s adutima. 'Dan' i 'Zauvijek' produbljuju priču, ali ne gube na tenziji, a najjači moment prve polovine albuma kulminira u baladi 'Do kraja' – općenito jednoj od vokalno najkvalitetnije izvedenih pjesama na domaćoj sceni u posljednjih nekoliko godina.

Ritam u drugoj polovini albuma ubrzava. Dominantni srednji funk tempo u većini pjesama čini album i u tom dijelu istovremeno pitkim i uhu ugodnim, ali daleko od toga da se radi o banalnim trikovima. Jer koliko 'Spavaj' i 'Kad (Nanana)' nose i pozivaju na ples, toliko i 'Prozor' nudi koncepcijsku slojevitost koja daje na težini (ali kao što je već navedeno ne gubi na tempu).

Opći dojam je da se Nola nije ponovno aktivirala kako bi eventualno zaradila neku ekstra kunu na  minuloj slavi, već se u međuvremenu skupio kvalitetan materijal za koji bi uistinu bilo šteta da nije objavljen. Šteta je jedino što ljudi poput Gabrijele i Marijana nisu malo više medijski agresivni poput većine naše nagluhe estrade (kod nas je valjda taj fenomen: što manje talenta – to više upornosti na masovnu štetu, nešto što bi se trebalo posebno istražiti) pa da se i u tom medijskom segmentu malo podigne kvaliteta. Za kraj također treba pohvaliti i to što uz album ide i bonus CD s hitovima s početka karijere: 'Dio tebe', 'Grad iz Snova', 'Osmijeh' i 'Sami u Sali', kao i obrada pjesme Atomskog skloništa 'Mrav' iz 2004. godine.

Prijašnje recenzije: Nirvana, Foo Fighters i Detour

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju