Robbie Williams vratio se na scenu zrelim i melankoličnim albumom, grupa Bon Jovi objavila je novi materijal kako bi imala povod za stadionsku turneju, a Ivan Hrvatska je svojim prvijencem zacementirao status kralja trash scene.
Robbie Williams 'Reality Killed The Video Star', Ocjena: 7/10
(EMI / Dallas Records, 2009)
Osmi, povratnički album Robbieja Williamsa jedini je njegov uradak koji po izlasku nije zasjeo na prvo mjesto najprodavanijih izdanja u Britaniji. S obzirom na Williamsov bijeg u SAD, čime je utišao medijski hype koji ga održavao na europskom estradnom vrhu, pomanjkanje interesa publike za njegov rad nije iznenađujući. No definitivno nije opravdan, jer 'Reality Killed The Video Star' sasvim sigurno ni u čemu ne zaostaje za 'Rudeboxom' ili nekim drugim Robbiejevim CD-om, koji su se ludo prodavali.
Najnovije diskografsko uprizorenje Robbieja Williamsa nipošto nije atraktivno i hitoidno, ali zato je dosad najzrelije. Nakon što je po pustinjama Sjedinjenih Država dvije, tri godine tražio izvanzemaljce, pronašao je, čini se, duševni mir, pa tako njegov osmi album nije eksplozivan, spektakularan i razmetljiv, već obiluje staloženim i mirnim pop zvukom, koji ponajviše odiše beatlesovskim feelingom.
Staru istinu da bi autori trebali biti zadnji koji odlučuju u odabiru singlova, koji bi trebali najaviti album, dokazuje i slučaj 'Morning Sun', pjesme koja otvara ploču i jedna je od najupečatljivijih skladbi na novom materijalu. Umjesto toga, Robbie je na tržište singlova izbacio 'Bodies' i 'You Know Me'. U prvom slučaju radi se o poluuspjeloj parafrazi naftalinskih disco ritmova, a druga je balada u boybandovskoj maniri. Nasuprot njima, 'Morning Sun' (koju je Williams prvo posvetio Michaelu Jacksonu, a potom se predomislio i posvetio je - sebi), odaje zrelog autora koji može napisati suvisli tekst i ne upropastiti ga raskošnom pop produkcijom.
Umirujući taktovi praćeni klavirskom pratnjom uz minimum pratećeg instrumentarija, prevladavaju na albumu. No Williams je očito imao jaku želju na trenutke se poigrati s davno završenom disco groznicom, pa nam je isporučio i ne baš briljantne trenutke u 'Last Days of Disco' i 'Difficult For Weirdos', u kojima nije siguran želi li biti član Pet Shop ili Backstreet Boysa. Kad njegov boybandovski gen povuče na svoju stranu, onda dobijemo 'Deceptacon' i 'Startruck'.
Klasične pop-rock šablone u kojima se Robbie Williams uvijek dobro snalazio, najdomljivije se zrcale u 'Blasphemy' i 'Do You Mind', dok će njegovi negdašnji fanovi 'dobrog starog Robbieja' prepoznati u skladbama 'Superblind' i 'Won't Do That', u kojima se pjevač vraća svojim solo korijenima, združujući naelektrizirani zvuk s ostavštinom brit-pop scene.
Bon Jovi 'The Circle', Ocjena: 4/10
(Island / Universal, 2009)
Glam-rokeri iznikli iz blještave američke rock scene s kraja osamdesetih, dogurali su do svog jedanaestog studijskog albuma. Dvanaest novih pjesama na CD-u 'The Circle' pokazuju da grupa predvođena Jon Bon Jovijem ni koraka ne odstupa od svog arena-rock izričaja. Ali ono što je u slučaju Bon Jovija već postalo redovita pojava, puno je žalosnije - novi album samo je izgovor za još jednu stadionsku turneju po Sjedinjenim Državama.
No, tamošnja publika čini se upravo to i traži, budući da je album po izlasku postao najprodavaniji CD na američkom tržištu. Što se europskih fanova tiče, njih je izgleda sve manje, s obzirom na činjenicu da će se od ukupno jedanaest koncerata na Starom kontinentu, koji se planiraju za iduću godinu, njih deset dogoditi u londonskoj O2 Areni. To je nekakav novi pristup prema obožavateljima, pod parolom - 'znate gdje smo, pa dođite'.
Grupa Bon Jovi sada je već daleko od svoje komercijalno i kreativno najuspješnije 'New Jersey faze', a to se osjeća svakim novim albumom. Jon Bon Jovi i Richie Sambora, glavna autorska snaga benda, na novom CD-u napisali su pregršt nepamtljivih power pop skladbi, poput 'We Weren't Born to Follow', 'Thorn In My Side', 'Brokenpromisedland' ili 'Love's the Only Rule', kojima po stoput prožvakanom hard rock receptu za balade popunjavaju prostor na albumu.
Činjenica da je grupa prije sedam godina ostala bez originalnog bas gitariste Johna Aleca Sucha, a da do danas nije pronašla njegovu zamjenu, već djeluje kao četvorka, govori da je Bon Jovi danas više projekt, negoli bend. Stvar je vrlo jednostavna - zašto trošiti živce i vrijeme za pronalazak kvalitetne zamjene za odbjeglog člana, kada se članovi grupe ionako nalaze sporadično, svake dvije-tri godine i sa studijskim glazbenicima odrade ploču i prateću turneju.
Zbog pomankanja 'bendovske spike' rezultat koji nam je Bon Jovi isporučio na 'The Circleu' i nije toliko neočekivan. Cijeli album donosi jedva dvije pjesme koje ne bismo mogli nazvati potpunim promašajima. Radi se o 'Work For the Working Man', pjesmi s hitoidnim potencijalom na tragu onoga što pamtimo od grupe prije dvadeset godina i 'Superman Tonight', moćna balada u kojoj je Jon Bon Jovi uspio svojim vokalom ostati uvjerljiv. Sve ostalo je previše odrađeno, afektirano, isforsirano te čak i za jednog Bon Jovija - preplitko.
Ivan Hrvatska 'Muzika za party', Ocjena: nemoguće ocijeniti
(Menart, 2009)
Dobili smo i službenu, diskografsku potvrdu - Hrvatska ima novog kralja trash scene. On se, doduše, nalazi u egzilu i misli da se 'turneja' kaže 'turnir', no time njegova pojava samo dobija na tajanstvenosti. Balkanski zavodnik Ivan Hrvatska počeo je djelovati u Vancouveru, gdje su urednici lokalnih radiopostaja bili oduševljeni i zbunjeni njegovim poimanjem nacionalnih praznika. Naime, Ivan je imao čudnu sklonost da sklada pjesme u kojima vodi ljubav s Danom zahvalnosti i nekim kanadskim blagdanima. Na njegovom prvijencu taj niz se nastavlja, pa tako razdragani umjetnik vodi ljubav s Božićem ('First I Make Love to You, Than I Make Love to Christmas'), ali i sa Ljubavlju samom ('Make Love to Love').
Kako to obično ide, s rastom popularnosti, koju mu je u matičnoj domovini Hrvatskoj donio internet, Ivan se iz 'provincije' preselio u New York i tamo zgotovio album na kojemu slavi hrvatsku rakiju, žene, tulume i prirodne ljepote. Album otvara apsolutni hit prošloljetne Ivanove turneje po našim gradovima 'Hrvatska rakija'. Sintisajzerske melodije kojih se ne bi posramio ni mladi Huljić, produkcija iz prapovijesti te nedostatak i najmanje trunčice talentiranosti, odlike su i aduti kojima Ivan Hrvaska lakoćom osvaja sve više publike koja je oslobođena svih predrasuda i željna samo dobrog partyja.
A upravo je 'party' ono za čim luduje Ivan. 'Party in Croatia', 'Party All Year', 'Crazy Party' ili 'World Party', neke su od pjesama nakon kojih ćete postati alergični na pojam 'party', ali i otići po ulaznicu za Ivanovu zimsku turneju po Hrvatskoj koja samo što nije započela. U 'Hvala hvala' Ivan Hrvatska pokazuje svu širinu svoje duše i zahvaljuje fanovima na odličnom provodu proteklog ljeta, a hit 'Toči toči toči' pokazuje da je hrvatski san možda i ostvariv, ali samo ako živite s druge strane Atlantika.
Na svoj uvrnuti način Ivan Hrvatska na albumu 'Muzika za party' promiče ljubav i osuđuje licemjerje. A u njegovu privrženost prema pradomovini ne treba sumnjati - Ivanovo domoljublje je iskreno, pogotovo ako je smješteno negdje uz more, između boce rakije i ljepotice koja je spremna na suradnju.
Prijašnje recenzije: Susan Boyle, Manu Chao, Sean Paul i Nola
