Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Američka soul kantatorica India Arie sve više se utapa u R&B konfekcionizam. Riječki kvartet One Piece Puzzle iznjedrio je jedan od najboljih albuma na ovim prostorima, a slična ocjenu zaslužuje i srpski reper Marčelo.


India Arie 'Testimony: Vol. 2, Love & Politics' – Ocjena: 6/10
(Universal Republic / Aquarius Records, 2008.)

Kad se pojavila na sceni početkom novog tisućljeća, India Arie bia je pravo osvježenje. Svojevrsna spona između angažirane akustičarke Tracy Chapman i tadašnjeg R&B-a. 'Voyage To India' iz 2002. se iz današnje perspektive čini kreativnim vrhuncem, nakon kojeg je počelo blago razvodnjavanje. To se još nije moglo zaključiti na prvom albumu iz opusa 'Testimony', odnosno 'Testimony: Vol. 1, Life And Relationship', koji je držao vodu bar kad je riječ o stilu crne kantautorice s akustičnom gitarom u ruci.

Vezani članci Slika nije dostupna Izvrsni debitantski 'Zombieland' i velika čupava brutalno-slatka bića 'U kraljevstvu divljih stvorenja' Slika nije dostupna Fascinantna 'Viktorija' i trash 'Tijelo lijepe Jennifer'

Na tom albumu iz 2006. India Arie je imala samo jedan duet (s gostujućim Akonom) 'I Am Not My Hair' i to jednako kvalitetan i uspješan. No tada se nije činilo kako će najnovije poglavlje 'Testimony; Vol. 2, Love And Politics' vrvjeti od gostujućih glazbenika, što po nepisanom pravilu skoro nikad nije dobar recept, već samo znak da je u pitanju autorska kriza.

Preslušavajući 'Love & Politics' i komparirajući ga s 'Voyage To India' dolazi se do zaključka kako je Arie prije sedam godina zvučala puno zrelije, nego što je to slučaj sada kad se od nje očekuje još britkije rime i angažman. Umjesto toga pjevačica je zapala u neuvjerljivo tekstualno klišejiziranje.

Najbanalnije zvuči pjesma 'Ghetto'. Nemušto nabrajanje država svijeta i zaključak kako je cijeli svijet geto i kako nema bitnih razlika nema, s čim se uistinu teško složiti, a pored toga veliki broj prije Arie su taj posao napravili bolje. India Arie se par puta i dotakne politike, ali i to bolje da nije radila, zbog previše naivnih stavova kojima bi se smijali i hipici s kraja šesdesetih godina prošlog stoljeća.

Što se tiče zvuka, akustična gitara, koja je bila njezin zaštitni znak, je skoro iščezla iz pjesama, što je neminovno dovelo do utapanja u gomilu onih konfekcijskih R&B izvođača, od kojih se svih ovih godina razlikovala. Jedina pozitivna strana je emotivnost njezinog prepoznatljivog glasa.

Što se tiče gostiju, odnosno Gramps Morgana, Musiq Soulchild, Dobet Gnahore, Terell Carter, Mc Lyte i Sezen Aksu, čini se kako se nisu oni trudili uklopiti u priču i fokus Indie Arie koliko se ona trudila približiti njima, što u konačnici 'Testimony: Vol. 2, Love & Politics' čini najlošilim albumom u njezinoj karijeri, a da se ne govori o tome kako niti jedna pjesma ne posjeduje magiju kakvu je svojevremeno imala 'Can I Walk With You'. Šteta, jer India Arie nije izgledala kao čudo jednog hita.

One Piece Puzzle '13 zlatnih hitova' – Ocjena: 10/10
(Menart, 2009.)

Riječka grupa One Piece Puzzle pobijedila je na 10. Art & Music Festivalu po ocjeni žirija u Puli 2006. godine. Radilo se doslovce o 'foto finišu', obzirom da su Riječani imali svega jedan bod više od srpskog benda Goribor. Nagrada za pobjednika bila je objavljivanje prvog albuma pod okriljem diskografske kuće Menart. Obzirom da je tada One Piece Puzzle već imao ugovor s tek pokrenutom podetiketom Ciklama Records, unutar Dallas Recordsa, u zadnje dvije i pol godine je izgledalo kako će pravno nadigravanje između diskografa požderati mlade glazbene talente i prije nego im se ukaže prva prava prilika.

No na sreću, album je objavljen, i to album koji doslovce mijenja situaciju na domaćoj alter rock sceni  debelo u korist ovog energičnog, provokativnog, inteligentnog, žestokog i nadasve zaraznog kvarteta koji je pojam crossovera podigao na jedan viši stupanj. Ne samo unutar okvira domaće scene. Članovi benda, odnosno kako se sami nazivaju; Ratka Rural, Armageljon Espaljon, Bartol i Gospodin T. trenutno su sigurno jedan od najuzbudljivijih bendova koji obitavaju na našim prostorima.

U vrijeme kad mnogi mladi umjetnici podliježu reperskim normama nagomilavanja tekstova kako bi što dublje ušli u problem stvari, One Piece Puzzle su svoju poeziju sveli u okvire haikua. Nimalo ne troše riječi, a kroz nekoliko stihova po pjesmi im doslovce polazi za rukom ocrtati stvarnost koja ih okružuje, potpuno razumljivo izreći svoj stav i što je najvažnije sve to prezentirati kroz glazbeno ludilo precizne svirke koja bi se mogla okarakterizirati kao moderni metal-elektro-punk hibrid u kojem čak ne nedostaje ni etno začina.

Kako to sve zvuči? Kao istovremeni napada roja osa i bagera dok vrišteći vokal iz megafona nemilosrdno ukazuje kakva je bljutava masa naše društvo. Stihovi poput: 'Želim bit seljak-veseljak, a kako je do toga došlo?', zatim 'Vidiš li turiste kao teroriste? Vidiš li u svakoj torbi bombu?' i možda najjači 'Gle malu voćku poslije kiše, puna joj kapa pa se njiše, njiše se njiše ter uzdiše, zašto Hrvata nema više, Vijagru u hostije!' uistinu dokazuju kako One Piece Puzzle nemaju dlake na jeziku u plastičnom ocrtavanju našeg sveopćeg društvenog-političkog s(t)(r)anja. Pa još kad to pjeva punokrvni vrišteći ženski vokal koji bi rado ugrabio svaki strani žestoki bend, teško je pronaći bilo kakvu manu.

Koliko su članovi One Piece Puzzlea svjesni domaćeg blata, toliko su svjesni i što se treba i mora ponuditi od glazbe unutar svjetskih standarda. '13 zlatnih hitova' je i konceptualno osmišljen i dorađen, a donosi i neke inovacije poput posljednje (uvjetno rečeno 14. pjesme) 'Neću stat', koja traje dvadesetak minuta, odnoso onoliko koliko je slobodnog prostora na formatu CD-a, a radi se o hipnotičkom loopu iz uvodne 'Želim biti seljak-veseljak' koji doslovce terorizira i poziva slušatelja na 'gašenje' albuma koji ne želi stati nakon posljednje pjesme.

Unutar bookleta je i Poslanica svijetu, glazbenicima i Hrvatima koja se sastoji od deset pravila po kojima funkcionira OPP. Među njima se nalaze i slijedeći postulati: Ne postoje problemi – samo izazovi, Onaj kojeg ne razumiju nije ništa rekao, Glazbenik svoje djelovanje ne podvrgava krutim stavovima. Postoji i vrijeme i mjesto za neočekivane iskorake kao i za prestanak očekivanog.

Sasvim dovoljno za bend koji se doslovce može opisati banalnom frazom: ludo i nezaboravno. Najbolji domaći album ove godine. A možda i šire.

Marčelo 'Treća strana medalje' – Ocjena: 9/10
(Multimedia Records / Universal / Aquarius Records, 2008.)

Najcjenjeniji srpski reper svojim trećim albumom odlučio se, kako on to sam tumači, za mističnu evoluciju osobe kroz tri koraka: pročišćenje od lošeg, shvaćanje dobrog i sjedinjenje s dobrim. Takav put 'pravednika' s otvorenim trećim okom na čelu donosi puno više teškoća, nego što na prvu ruku može pomisliti.

U slučaju Marčela i albuma 'Treća strana medalje' radi se o obračunu sa svima uz neizbježno serviranje brutalne i smrdljive istine svima pred nos. Već je u uvodnoj 'Testament' satro publiku koja mu dolazi na koncerte, odnosno 'opake' klince, da bi nakon toga nastupila minuta tišine umjesto druge pjesme. Ono što slijedi dalje je trančiranje srpske hip hop scene koju je Marčelo sasjekao i zaključcima kao radije ide na koncert The Mars Volte, umjesto da ga se povezuje s pomodnim društvom koje repa o povaljivanju komada, novcu i skupim autima.

No to je samo početak jer na putu prema pročišćenju na red dolazi kritika društva, nacionalnih zabluda, međuljudskih odnosa u kojima stradavaju mali ljudi i filozofije i fizionomije života u takvoj sredini. Dno agonije Marčelo smješta u pjesmu 'Dole' u kojoj je nevjerojatno koliko je uživljen u ulogu mentalnog bolesnika drogiranog sedativima čiji impuls i smisao života bljesne samo u trenucima kad nanosi bol medicinskom osoblju koje mu priđe preblizu. Jezovite prizore takve sudbine je Marčelo toliko zorno dočarao da je teško ne povjerovati da mu se nisu i dogodili, a to je jedan od pokazatelja koliko je kao umjetnik u stanju ući u srž problema.

Da album kojim slučajem završava s pjesmom 'Dole' bio bi to jedan od najmračnijih albuma nakon kojeg bi bilo poželjno piti antidepresive. No Marčelo je glazbeni redatelj koji pored tolikog crnila ne dozvoljava pobjedu užasa, stoga majstorski podiže atmosferu na kraju kroz 'Svetla gore!' i 'Srećna strana medalje'.

Umjesto elektronike i loopova, paraćinski reper okupio je jedanaesteročlani bend Shock! Orchestra kojim je poput hrvatskih bendova TBF i Elemental znatno podignuo kvalitetu cjelokupnog ozračja. 'Treća strana medalje' je pravovjerni balkanski hip hop. Situacije koje je Marčelo 'opjevao', mogu se lako preslikati i na naše, odnosno malo zapadnije krajeve. Nisu to problemi koje ne razumijemo. Ni mi ni 'oni' ne obitavamo u previše različitim 'bananama'.

Roy Haynes / Phineas Newborn / Paul Chambers 'We Three' – Ocjena: 7/10
(Concord / Aquarius Records, (1958.) 2008.)

Legendarni jazz bubnjar Roy Haynes prošle jeseni je gostovao u Zagrebu u sklopu Zagreb Jazz Festivala. Za njega se može reći da nema utjecajnog glazbenika u s kojim nije svirao, od perioda swinga do modernog jazza. U sklopu edicije reizdanja Rudy Van Gelder Remasters ponovno je objavljena kolaboracija 'We Three' Roya Haynesa, klaviriste Phineasa Newborna i basiste Paula Chambersa.

Album je u originalu snimljen 1958. godine. Trio se okupio kako bi testirali zajedno vlastite kreativne limite u interpretaciji starih popularnih hitova, a među šest skladbi se našao i jedan autorski uradak Phineasa Newborna 'Sugar Ray'. 'We Three' je opušteni session primjeren tadašnjim jazz klubovima, bez previše eksperimentiranja, ali zato strogo posvećen melodioznosti s posebnim naglaskom na blues. Dakle i za ono vrijeme radi se materijalu koji je zaronjen u spleen prošlosti.

Stoga se više radi o glazbenom dokumentu kasnih pedesetih koji može poslužiti za komparaciju s tadašnjim puno progresivnijim pojedincima kao što su između ostalih bili Coltrane, Davis i Monk (s kojima je na kraju krajeva svirao i sam Haynes), čiji izričaj je na pravi način obilježio to vrijeme i ne samo odolio zubu vremena već i udario odrednice za buduće glazbenike. 'We Three' je svakako solidan, ali ne i ključan album u Haynesovoj karijeri.
 

Prijašnje recenzije: Eagles Of Death Metal, The Prodigy, Rihanna, Tok Tok Tok, Simply Red