Depeche Mode, Green Day i Kandžija

Depeche Mode 'Sounds of the Universe', Ocjena: 6/10
(Mute Records / Dallas Records, 2009.)

Pročitajte i ovo Premijera 24. ožujka 'Američki Idiot' Green Daya postavljen na Broadwayu Zagrebačka Arena u grupnom transu Koncert Depeche Mode – konačno spektakl!

O Depeche Modeu se ove godine ponovno puno pričalo. Ponajviše o turneji koja se trebala dogoditi, a potom i o albumu, tobože povratničkom, kojim su stari majstori trebali dokazati da još uvijek znaju kako se to radi.

Turneja je zapela nakon prvog koncerta, hrvatski obožavatelji su se već pomalo i ohladili jer je u međuvremenu koncert sezone postao U2 na Maksimiru, a ni novi CD 'Sounds of the Universe' neće pripomoći ukupnom dojmu. Trinaest novih pjesama Depechea neće naškoditi njihovu ugledu, no neće im donijeti nove štovatelje, ako im je to uopće i bila namjera.

Dugoočekivani album otvara 'In Chains', solidna, primamljivo spora i razvučena skladba u kojoj Gore, Fletcher i Gahan znalački gradiraju dramatiku i s nekoliko tipičnih dodira tipki dozivaju atmosferu s njihovih najpoznatijih albuma. No, ono što je u prvim minutama albuma zvučalo kao povratak u staru formu, vrlo se brzo pretvorilo u jeftino i ziheraško kopiranje samih sebe. Naime, već na prvo slušanje, primjerice, 'Hole to Feed' postaje jasno da pjesma sadrži nekoliko dobro poznatih glazbenih 'kadrova' proslavljenih hitova Depeche Modea.

Nadalje, prvi singl 'Wrong' preslika je legendarne 'Personal Jesus', a i 'Peace' su depecheovci iskopali iz svojih starih bilješki. No, nije prekapanje po vlastitoj prošlosti najveći problem albuma 'Sounds of the Universe', već previše bezličnih pjesama, koje se u sjećanjima obožavatelja neće zadržati duže od nekoliko minuta.

Takva je 'Fragile Tension', zatim samosažaljevajuća 'Little Soul' i 'In Sympathy' u kojoj Dave Gahan pokušava biti turoban i mističan, upravo onakav kakvog su ga mase i zavoljele, no ipak nekako ne ide. Zbrkana balada 'Come Back' odlično se uklopila u sivilo sredine albuma.

Stvari postaju bolje kako se 'Zvukovi svemira' bliže kraju. U razvučenoj 'Perfect' Gahan opet dobiva na uvjerljivosti, karakteristici koja je oduvijek krasila njegov vokal. Dinamika albuma konačno se počela mijenjati i dizati, što se nastavlja i na 'Miles Away/The Truth Is', ponajboljem trenutku ploče, a sve završava s 'Corrupt', pjesmi o destrukciji u čemu se Gahan oduvijek snalazio kao riba u vodi.

Za sve one koji još uvijek žale što Depeche Mode nisu u četvrtak zasvirali u Areni, bilo bi najbolje da zamisle kako je 'Sound of the Universe' samo jedan zastranjeni korak ka konačnoj uzvišenoj glazbenoj viziji Depeche Modea, a ne samo izgovor za novu svjetsku turneju, kako bi se bez prevelikog analiziranja lako moglo pomisliti.

Green Day '21st Century Breakdown', Ocjena: 7/10
(Reprise Records/Dancing Bear, 2009.)

Green Day su u dobroj staroj punkerskoj maniri nedvosmisleno uprli prstom u svog neprijatelja. Na određeni način, punk-rock trojka odnijela je prvu pobjedu: njihov 'american idiot' George Bush sišao je s vlasti, no posla je još puno. Kritika i obožavatelji su upravo zato s nestrpljenjem čekali novi album Green Daya, budući da su se od njih očekivale 'smjernice' kakav gard zauzeti na početku Obaminog doba.

Green Day su, predvođene Billijem Joeom Armstrongom, podijelili novi album konceptualno na tri dijela, poštedjeli stanovnike Bijele kuće i udarili ravno u sve otvorene rane američkog društva.

Album '21st Century Breakdown' otvara naslovna pjesma koja u početku ne obećava puno. Trio, kojega u SAD-u smatraju trenutačnim komercijalnim vrhuncem rock scene, na samom startu zvuče poput ostarjelih i zadovoljnih punkera, koji se bune i protestiraju iz navike. Srećom, već na pola prve pjesme, situacija se popravlja i sve dolazi na svoje. Kada Billie zaurla na Ameriku tražeći od nje da zavrišti, znamo da nam se na ostatku albuma ne pripremaju nikakva veća neugodna iznenađenja.

Sve ono što volimo kod Green Daya, poput jednostavnosti i eksplozivnosti, očituje se već i u najavnom singlu 'Know Your Enemy', koji je samo još jedna u nizu varijacija na temu njihovog prvog hita 'Basket Case', recepta koji uvijek upali.

Secirajući 18 novih potencijalnih punk hitova, nije nimalo teško otkriti da se Ramonesi skrivaju u 'Viva La Gloria', a cijelo naslijeđe newyorške hard-core scene u 'Christian's Inferno'. Ono što će mnogi nazvati zrelošću Green Daya, a što je ovaj punk bend nedvojbeno posudio od Beatlesa, nalazi se u 'Restless Heart Syndrome', dok 'Horseshoes and Handgrenades' prilično uspješno uzimaju ono što je naraštajima koji dolaze ostavila američka indie scena iz sredine devedesetih.

Koliko će nove strelice pogoditi željenu metu, tek će se vidjeti. No, zasigurno će se manje prašine dignuti od vremena kada je top-ljestvicama i državnom administracijom vladao 'American Idiot'. I to ne samo zato što je sada politička situacija u SAD-u drugačija, već i zbog toga što je Green Day podosta razvodnio ovaj album. Među osamneast pjesama nalazi se i određeni broj 'odrađenih' stvari, ziheraških rifova, kao i nemaštovitih rješenja.

'East Jesus Nowhere', 'The Static Age' ili svojevrsni punk za kauboje 'Peacemaker' mogle su mirne duše biti udaljene iz konačne verzije ploče, ne bi li se postigla dinamičnost i impulzivnost, odlike koje su od Green Daya izgradile ono što danas jesu. Ovako, dobili smo priliku shvatiti da i punk-rock veličine tu i tamo još uvijek pate od dječjih bolesti - smisle jedan zvučan pojam, poput 'Mass Hysteria', i misle da se neumornim izvikivanjem te dvije riječi može dobiti punokrvna i relevantna punk pjesma. Nema veze, i takve stvari zvuče dovoljno šarmantno...

Kandžija 'Narodnjaci', Ocjena: 8/10
(Dallas Records, 2009.)

Čini se da je bivša Đapićeva vladavina u Osijeku i ne htijući iznjedrila prvog repera koji će Vinkovcima odgovoriti na Shortyja, hip-hop zvijezdu koja je, čini se, do grla zabrazila u estradu i sav lažni sjaj koji je okružuje. S nadom da mladoga Kandžiju neće zadesiti ista sudba huda, s nemalim zadovoljstvom možemo primijetiti da, za razliku od autora 'Zeke', osječki glazbenik posjeduje jednu izninmo rijetku autorsku osobinu - zdravi cinizam, kao i sposobnost da ga okretno i bez previše mudrovanja prenese u mozak slušatelja.

Kandžija je predstavnik 'neradničke klase', 'šarmantan kao Niko Kranjčar', konstantno je na biciklu, odjeva se u trenerke iz Konzuma i kao takav ima u životu sveti cilj - zavesti djevojku. U međvremenu, muči ga gradska i državna politika, mafijaši, dosada, beznađe i, naravno, najezda narodnjaka.

Kandžijina sposobnost slaganja rima i artikuliranog prenošenja 'tone teksta' je izuzetna, a sve je začinjeno karakterističnim slavonskim dječačkim šarmom, koji bi svoje glazbene korijene mogao pustiti daleko izvan svoje regije.

U 'Urbanoj seljačini', pjesmi koja svojim psihodeličnim tonom podsjeća na rana ostvarenja Ede Maajke, Kandžija dokazuje da zna baratati olovkom i slovima, dok je svu svoju brzinu ispucavanja stihova 'na suho' pokazao u 'Zemljopisu'.

Moguće rješenje svih svojih problema vidi u dolasku superjunaka ('Betmen'), pokušava se upucavati ne baš atraktivnoj curi, što je opisao u 'Jeleni', a 'drkanje na Valentinovo' njegova je vizija romantičnog provoda. Na kraju je ipak odlučio pozvati repersku braću te je postigao da, na samom finišu ovog jako dobrog hip-hop prvijenca, u tzv. hidden tracku, snimi jedan od epskih trenutaka domaćeg urbanog zvuka u kojemu glavne uloge, osim Kandžije, igraju Saša iz TBF-a, General Woo i Edo Maajka.

Bolji početak mladi Osječanin nije mogao dobiti, sada valja pametno...

>> Röyksopp, Jazzy Blef i Doubleyousee