Röyksopp, Jazzy Blef i Doubleyousee

Röyksopp 'Junior', Ocjena: 8/10
(EMI / Dallas Records, 2009.)

Pročitajte i ovo Nova izdanja Anđelo Jurkas i Velika četvorka thrash metala 'Michael' - Je li to to? Preslušali smo prvi posthumni album Michaela Jacksona

Norveški elektro duo odlučio je u jednoj godini objaviti dva albuma: 'Junior' i 'Senior'. Torbjornu Bruntlandu i Sveinu Bergeu to do sada nije bila praksa. Ustvari, više su bili oprezni po pitanju diskografaskih poteza. Nakon uspješnog debija 'Melody A.M.' četiri godine su vagali oko drugog 'The Understanding', i onda opet četiri godine i odjednom dva albuma. Ok, 'Senior' će izaći u drugoj polovici 2009. ali je teško pomisliti da nije pripremljen u približno isto vrijeme kad i 'Junior'.

Radi se o konceptualnom pristupu. 'Junior' je najavljen kao poletni i ekstrovertni, dok bi 'Senior' trebao sadržavati zagasite introvertne tonove kao znak emotivne zrelosti. S 'Juniorom' su postigli željeno, a za skorašnji 'Senior' će se vidjeti, ili bolje rečeno čuti za par mjeseci.

Bilo bi previše banalno 'Junior' okarakterizirati kao kompromis između dva prijašnja albuma, jer on to nije. Već se po uvodnoj 'Happy Up Here' u koju je protkan sample hita 'Do That Stuff' iz 1976. koju potpisuju legende funka Parliament, osjeti kako Röyksopp prvi korak i čvrsto uporište traže u periodu kad se moderna plesna glazba tek spremala za ekspanziju.

Druga po redu i ujedno drugi singl 'The Girl And The Robot' u kojoj gostuje švedska pjevačica Robyn je solidan naklon elektropopu osamdesetih koji je kostur uzeo od Kraftwerka, dok je plesno tkivo sačinjeno od onoga što je u toj dekadi najbolje pošlo za rukom Bronsky Beatu. No tu možda jedino gostujuća Robyn nije bila na visini zadatka, jer posjeduje neke manirizme Britney Spears, ali na to ne treba gledati kao na promašaj.

Kruna dobrog i intrigantnog otvaranja albuma je treća 'Vision One' – istovremeno kompleksni i jednostavni pop singl, koji ulazi u uho i što je najvažnije plijeni hrabrim aranžmanom u kojem brutalna elektronska distorzija na prvo slušanje kao da uništava emotivnu konstrukciju pjesme, ali sa svaki kasnijim slušanjem sve više sjeda na pravi način ocrtavajući glazbenu genijalnost norveškog dvojca.

'This Must Be It' je još jedan sofisticirani dance floor udar, ovaj put uz uz vokalnu podršku Karin Dreijer-Andersson. Plesno ozračje prekida 'Royksopp Forever', gudački intermeco koji bi lako mogao biti glazbena podloga za neku napetu filmsku scenu. Iako kvalitetno urađen, nekako se ne uklapa u priču 'Juniora', ali stvari ubrzo sjedaju na kolosjek s početka uz 'Miss So Much' sa sanjivom pjevačicom Lykke Li, kao i odmah nakon toga s 'Tricky Tricky'  gdje je za mikrofonom opet Karin Dreijer-Andersson kojoj ne nedostaje čvrstog i borbenog stava.

Dozu elektro-psihodelije pred kraj solidno unosi pjevačica Anneli Drecker (koja je otpjevala i 'Vission One') u pjesmi 'True To Life'. Pjesma svoj zvuk debelo duguje Vangelisu i onome što je radio u glazbi za film 'Blade Runner'. No da 'Junior' ipak ne bi previše 'mračno' zabrazdio, Berge i Bruntland su se pobrinuli u posljednjoj 'It's What I Want', koja svojom himničnošću u kombinaciji s pomalo infantilnim aranžmanom elegantno vraća naivnost i dječju zaigranost.

'Junior' je glazbeno putovanje u prošlost, vješto osvježeno modernom vizurom, s nekoliko jakih singlova koji će sigurno obilježiti ljetnu sezonu.

Jazzy Blef 'Komercijala' – Ocjena: 8/10
(Dancing Bear, 2008.)

Nije rijedak slučaj da neki albumi zbog koncentracije jakih imena u određenim periodima godine budu recenzirani s debelim zakašnjenjem. Ali eto nekako je normalno da veliki zasjene male, tako i album 'Komercijala' zagrebačke grupe Jazzy Blef dolazi tek sada na red. Ovaj relativno nepoznat bend nikako nije mali kad je u pitanju glazba i autorski izričaj. No u sadašnja poluprimitivna vremena vladavine niskih glazbenih strasti na ovim prostorima, jednostavno mu nema spasa kad su tiraže u pitanju.

Istina je da se nedavno pokrenula priča o novim hrvatskim kantautorskim snagama i da su uglavnom sve (kritičarske) oči uprte u neke mladce kojima se tepa da su na tragu Arsena Dediću, ali bi ih bilo nepristojno imenovati u ovoj prilici. Ono što je žalosno je da su u toj novonastaloj renesansnoj situaciji (ustvari renesansa bi se tek trebala dogoditi. Diskografi su načinili prvi hrabri korak. Na redu je publika.) nigdje ne spominje Jazzy Blef – šansonjerski jazz bend koji je izdao već treći album i koji je upravo po intelektualnom dosegu tekstova bez premca u tom društvu.

Iza grupe stoji gitarist i pjevač Darko Frančić i bubnjar Milan Bojanić. Frančićev narativni vokalni stih je prepoznatljiv i upečatljiv jednako kao i ironični otrov njegovih pjesama, koje često poprimaju i groteskne crte. U srži priče, on je Zagrepčanin kojeg guši primitivizam, bijeda i moralno propadanje životne sredine, ali je jedan od rijetkih koji može napraviti deset u nizu tekstova koji nisu odbojna napuhana purgerska malograđanština, već simpatičn e životne minijature. Dovoljno empatične za sve one sofisticiranije umove koji su pročitali nešto knjiga u životu i koji ne moraju nužno biti rođeni u metropoli da bi razumjeli istinskog intelektualca.

Frančić u svojim tekstovima nemilosrdno secira i samog sebe. Nema samosažaljenja, već se čak i ruga sam sebi. Situacije koje opisuje su životne, opipljive, pune mirisa i boja. Ima predispozicije da bude idealni glasnik jedne generacije i da se razvije u ono što publika s engleskog govornog područja voli čuti u stihovima Dylana, Cohena i Waitsa...

Ali sudbina je htjela da je Frančić slikar koji najbolje slika hrvatskim riječima u kombinaciji sa zahtjevnom glazbenom formom u kojoj mu pomažu domaće veličine poput Matije Dedića, Saša Nestorovića, Marija Igreca, Hrvoja Rupčića i Nenada Jure Vrandečića.

'Komercijala' je album koji se doslovce sluša u jednom dahu i uz repat funkciju. Darko Frančić posjeduje šarm jednog Stjepana Jimmyja Stanića, ali nema ni potrebu ni želju da napravi par  (pre)lakih nota kako bi se svidio masama. Šteta što to što radi uistinu nije prava komercijala. Kod ovakvih izdanja se vidi da nismo malo tržište. Jer i mala tržišta imaju svoje heroje. Nas više muči skučenost. Dokle god je tako, upad na koncerte ovako kvalitetnih likova će i dalje koštati nula kuna.

Doubleyousee 'Playing In Tongues' – Ocjena: 7/10
(Edel / Menart, 2009.)

Warren Cuccurullo koji stoji iza imena Doubleyousee, je jedna od najbizarnijih figura glazbenog svijeta. Već je kao klinac toliko bio zaluđen Frankom Zappom da je išao na svaki koncert na koji je mogao, a i sam Zappa ga je kasnije uzeo u bend kao gitaristu zbog toga jer nije postojao gitarski rif i solo koji je ikad odsvirao i snimio, a za kojeg Cucurullo nije znao.

Nakon završetka suradnje sa Zappom slijedi totalni preokret i Warren se pridružuje grupi Duran Duran (!) i to već na albumu 'Notorious' iz 1986. kao zamjena za Andyja Taylora, a ono što je zanimljivo je da od toga albuma nastupa dvadeset godina diskografskog pakla za Simona Le Bona i ekipu čiji su svi albumi redom bili popljuvani i uzimani za primjere kao najgori.

Cucurullo je uz sve zakleti veganac koji prezire sve organizirane religije i propovijedi univerzalno postojanje Boga u svemu što nas okružuje. Pored toga se 2001. godine u potpunosti skinuo i slikao s erekcijom za brazilski G Magazin specijaliziran za homoseksualce. Podržava aktivističku grupu 'We Are Change' okupljenu oko kontroverznog novinara i borca protiv zavjere 11. rujna Alexa Jonesa, a također se bavi i vođenjem vlastitog lanca restorana.

Uglavnom Cucurullo je super freak. Još je u pauzama rada s Duran Duran svirao sa Zappinim glazbenicima i dalje opsjednut veličinom pokojnog i nikad ne prežaljenog mentora. 'Playing In Tongues' (punog naziva: 'Playing In Tongues – Holographic Jesus And The Cee Gee Alien Attack') je upravo slični projekt na kojem se udružio sa Zappinim bubnjarem Terryjem Bozziom kako bi se opet ispalio u progresivnu antigravitaciju u kojoj su svaki zvuk i ne-harmonija dobro došli.

Tu je i svjetska premijera Zappine kompozicije 'Wreckelection', ali i doslovce preslikani način Zappinog razmišljanja i ludiranja s minutažama pjesama. Cucurullo i Terry Bozzio su se uistinu dobro zezali i istraživali granice vlastitog kakofoničnog i antiharmonijskog druženja, a rezultat je album potpuno oslobođen brige o tome hoće li to itko kupiti. No za razilku od Zappe koji je uvijek imao sve konce u rukama, čak i kad je radio s najvećim otkačenjacima, Cuccurullo je čini se sve konce namjerno ispustio i pustio da stvari odu u različitim smjerovima, čime je stvorio potpunu stilsku konfuziju.

To istini za volju paše za slušanje kao odmor i sloboda od svih onih koji harmonijske nizove tretiraju po tradicionalnim i utabanim zakonitostima. 'Playing In Tongues' je tako idealan rođendanski poklon nekome koga želite, ili posebno oraspoložiti, ili sluditi (ovisno o karakteru). Sredine nema.

Prijašnje recenzije: Kawasaki 3P, Static-X i Mildreds