Gdje uopće započeti priču o Barbari Rocco, glumici iza koje stoje brojni kazališni i filmski projekti, izuzetno zanimljiv i jednostavan privatni život ili o njoj samoj - pristupačnoj, oku i uhu ugodnoj ženi čija je ambicija 'pod stare dane' oživiti sjećanje na voljenu pjesnikinju Sylviju Plath.
Pročitajte i ovo
Odjevena kao da su je teleportirali sa festivala Woodstock iz 1967. godine i smjestili na obronke umirujućeg Žumberka, tamo iza sedam gora i sedam potoka, Barbara Rocco čeka na snimanje nove epizode serije 'Najbolje godine'. S cigaretom u ruci ispričala nam je sve o svojoj ulozi Anke Lovrić u novoj obiteljskoj drami koja je 14. rujna krenula na Novoj TV, te životnoj prekretnici koja ju je odvela na varaždinsko gorje, mjesto povrh baroknog grada i rodnog kraja njezinog supruga, ali i kazališta u kojem već nekoliko godina daje izvrsne uloge.
Život uz komad zemlje i livadu na kojoj ispijaš jutarnju kavu mi se oduvijek činio kvalitetniji. Sada sam sigurna da je tako Kakva je Anka Lovrić i što vam je zajedničko?
Barbara Rocco: 'Lovrići su obitelj u kojoj su mama i tata hipijevci, tako odgajani i tako žive. Vidi se po tome kako sam odjevena (smijeh). Anka Lovrić se tako oblači i crta cvijeće po pročelju obiteljske kuće. Budući da je sve tako hipijevski isfurano, to je glavno obilježje obitelji Lovrić po čemu su, zapravo, netipični mještani u selu. Osobno me ništa privatno ne spaja s Ankom Lovrić. Nemam nacrtano cvijeće po kući, a o hipi pokretu znam koliko zna svako dijete roditelja rođenih u to vrijeme. Ipak, to nikada nije bila moja furka, a ulogu sam prihvatila baš zato, jer s time nikada nisam imala previše veze. Bio je to izazov.'
Pa ipak vas spaja životu na selu..
Barbara Rocco: 'Istina, ali ne znam što me konkretno privuklo na selo, jer sam totalno dijete asfalta. Čak nisam imala ni baku na selu. Cijela moja obitelj živi u centru Zagreba i to u stanovima, tako da do selidbe nisam imala pojma što znači živjeti u kući. Međutim, život uz komad zemlje i livadu na kojoj ispijaš jutarnju kavu mi se oduvijek činio kvalitetniji. Sada sam sigurna da je tako.'
Inače ste zaljubljena u prirodu, zar ne?
Barbara Rocco: 'Da, stalno odlazim po nekim brdima, primjerice, u okolici Varaždina na Ivanščicu ili Ravnu goru. Vrlo često smo na Velebitu, spavamo u prenoćištima i puno planinarimo, tako da doista postoji jaka veza između mene i prirode. Kad sam se odselila u Varaždin vrlo brzo sam uvidjela koja je to razlika u odnosu na Zagreb. Ljudi imaju puno više slobodnog vremena koje troše na sebe i bliske ljude. Gdje god se okreneš za pet minuta si negdje u prirodi.'
>> Ekskluzivno: Pogledajte prvu epizodu 'Najboljih godina'!
>> 'Zadovoljstvo mi je manipulirati ljudskim osjećajima'
>> Leoni Paraminski bivši dečko šeće psa
Život u šumi ste si već priuštili, imate li u planu neku farmu?
Barbara Rocco: 'Sa obitelji živim u kući koja je na brdu povrh Varaždina, imamo dva psa i svojima se jako prijetim da ću jednog dana imati koze i kokice, ali trenutačno mi posao tu moju ambiciju koči. Zato obećajem da ću s odlaskom u penziju imati pravi mali zoološki vrt.'
Kako provodite slobodno vrijeme, je li vam se priroda uvukla i u neki hobi?
Barbara Rocco: 'Svaki slobodan trenutak koristim za obitelj i odlazak u prirodu. To nam je vrlo važna stvar. Ne vuku me k sebi te neke urbane razbibrige, meni je veća fora otići na Dravu loviti ribu ili negdje planinariti. Srećom, imamo i takav krug prijatelja - svi vrlo raličitih profesija, od odvjetnika do profesora, vrlo šareno društvo koje razmišlja poput nas, pa tako zajedno u slobodno vrijeme uvijek 'odletimo' u prirodu'.
Znači li to da je ovo sada vaše najdraže razdoblje života?
Barbara Rocco: 'Meni je sada super, jer tvrdim da zrelost i godine donose neke jako dobre stvari, imaš posao i složiš si situaciju u životu baš kako ti paše. Osjećam kao da su ovo moje najbolje godine. Primjerice, u srednju školu se nikada ne bih vratila, jer je to najteže razdoblje - sve nešto moraš, a ne znaš gdje si.'
Je li vam se kada dogodilo da pobjegnete iz svijeta glume i počnete se baviti nečim skroz pedesetim?
Barbara Rocco: 'Skroz pedesetim baš i ne, ali imala sam izlet u režiserske vode. Zapravo, režijom se bavim stalno, iako manje nego glumom. To je super, opet na neki način radim predstavu samo s druge strane rampe i to mi je baš gušt. Splet okolnosti me doveo do toga da radim i scenarije, kao 'Žutokljunca' koji je došao spontano i nenadano. Naime, imala sam tu čast da odrastam uz majku glumicu i oca glazbenika koji je stvarao glazbu za predstave i filmove. U jednom trenutku samo je bilo pitanje hoću li završiti na Dramskoj ili Glazbenoj akademiji. Mama je bila protiv Dramske akademije i nisu bili baš presretni mojim izborom, ali tako je ispalo. No, i tatini geni su tu, već neko vrijeme sam članica varaždinskog jazz benda, tako da je i glazba u mojem životu cijelo vrijeme prisutna.'
Imamo dva psa i svojima se jako prijetim da ću jednog dana imati koze i kokice, ali trenutačno mi posao tu moju ambiciju koči. Zato obećajem da ću s odlaskom u penziju imati pravi mali zoološki vrt No, niste li kao klinka željeli biti vozačica kamiona?
Barbara Rocco: (smijeh) 'Da, kao dijete sam željela voziti kamion i to mi se ostvarilo! Bila je jednom neka emisija u kojoj su ljude stavljali u ulogu onoga tko su željeli biti kao klinci, tako da sam i to isprobala. I zrakoplov sam vozila, to je bilo super'.
Što onda u životu niste ostvarili, a silno ste željeli? Možda neku uloga?
Barbara Rocco: 'To je teško reći. Kod glumaca postoji jedno prokletstvo - njihove godine utječu na uloge. Kad u nekoj fazi života nešto ne odigraš, gotovo je. Neki likovi imaju 20 godina, 30 godina i kad ih prerasteš više nikada nećeš moći igrati takve uloge. Naprosto živiš kako posao diktira, od angažmana do angažmana. Međutim, imam u ladici jedan projekt koji čuvam za sebe i koji ću jednoga dana ostvariti, tako da uvijek postoji nešto još više što bih voljela raditi.'
Da se ne radi o Sylviji Plath?
Barbara Rocco: 'Da, to je ona. No, to sada ne ide u nikakvom smjeru, ali to ću jednoga dana napraviti. Nemam nikakav plan zasada i sve čeka u ladici. Strašno mi se sviđaju njezini tekstovi, bila je izuzetno zanimljiva osoba koja je pisala izuzetno interesantnu poeziju'.
Dakle, dok ne dođe vrijeme za Silvyju, što vas u životu osim glume najviše zaokuplja?
Barbara Rocco: 'Obitelj i miran život u prirodi. Često naletavam na ljude koji me sa velikim zanimanjem pitaju kako to da sam se iz grada odselila na brdo pored Varaždina. I oni mi kažu da bi učinili isto kao i ja, a ja ih uvijek pitam što ih sprečava. Sve je stvar drugačijeg krojenja rasporeda. Meni od Varaždina do Zagreba treba otprilike koliko i nekome iz Dubrave do centra tramvajem. Tako se, zapravo, u inozemstvu i živi. Sjećam se da sam prije mnogo godina, kad sam još studirala na Akademiji, imala prijateljicu iz Londona koju sam jednom prilikom posjetila. Došavši tamo shvatila sam da žive jako daleko od Londona, ali u centru rade i zapravo im je cijeli život vezan uz London. U Hrvatskoj se tek nedavno počelo razmišljati na takav način. I sada je to svima čudno što sam se ja odselila.'
Kako je sve izgledalo kad ste se odselili?
Barbara Rocco: 'Zanimljivo je, recimo, da kad smo se mi doselili u Varaždin, na to brdo, nije bilo nikoga. Osjećali smo se kao crne ovce, svega desetak kuća od kojih je polovica bile vikendice. Unazad deset godina koliko tamo živimo, sve se nevjerojatno izmijenilo. Niknule su kuće i ljudi su sve više počeli tamo živjeti, a ne samo ostajati preko vikenda. Mislim da je to kvalitetniji način života koji može ostvariti svatko, samo treba željeti.'
Posjetite službenu stranicu serije 'Najbolje godine' i uživajte u seriji!
