Sve je nekako čisto, nesnosno trubljenje ne stanuje na ulicama, vozni park baca na kakve urbane dijelove Rumunjske, i sve je to skupa djeluje prilično smirujuće. Pa se skroz naskroz šokiraš.
Pročitajte i ovo
>> U Goi su se sudarili Indija i zapad
No dobro, da se ne lažemo, Šri Lanka je ipak zemlja trećeg svijeta, ali teško je, nakon što u nju ufuraš ravno iz Indije, napraviti gradaciju i pozicionirati je na nekoj ljestvici.
Na neku čudnu foru, kroz sve ove godine uvijek sam se odlično osjećao u zemljama trećeg svijeta. Volim taj 'ti ili ja' pristup koji se osjeti u zraku, i čitavo vrijeme to pokušavam prenijeti na mojeg mladog Jedi naučnika koji putuje sa mnom. Objašnjavam mu da lav ne jede gazelu zato što je zao, nego zato što je gladan. Isto je sa zemljama trećeg svijeta. Tu te nitko neće opljačkati iz obijesti, nitko ti neće maznuti sat i mobitel da bi se njime hvalio ostalim poletarcima u razredu.
Napravit će to zato što je gladan.
Buraz… ti ili ja… trećeg nema. Tako surovo, tako životno, i, u krajnju ruku, tako logično…
Trideset i tri duge godine trajao je taj nesretni rat između sjevera i juga, između budista i hindusa. Od kada smo bili klinci, znali smo za te neke tamilske tigrove, i sve nam je to izgledalo nekako romantično, čak i primamljivo. Ali nema tu ničega romantičnoga. Samo pola milijuna ubijenih, tuga, jad i čemer. Na toj famoznoj tamilskoj zastavi nalazi se tigar opasan s trideset i tri metka. Zastava je stara, napravljena odavno, ali rat je završio tek nedavno, nakon trideset i tri duge godine. Pa ti sada vidi… sudbina, božja ruka ili nešto treće…
Šri Lanka je zemlja od dvadesetak milijuna ljudi, od kojih milijun živi u glavnom gradu Colombu, još pola milijuna u Kandyu, a svi ostali u ruralnim sredinama. Najbolji su proizvođači čaja na svijetu, izvoze i nešto voća, prirodne resurse nemaju, pa su zato zemlja trećeg svijeta. Ali ne ponašaju se kao gladni lavovi, a bome nismo vidjeli niti tigrove, tamilske ili bilo koje druge. Simpatičan su i gostoljubiv narod, i na Šri Lanci, u interakciji s ljudima, osjećaš se odlično.
Zahvaljujući rajskim plažama, razvili su turizam, izgradili silne hotelčine na obali, i što se tiče plaža-sunce varijante posjeta, ova zemlja svakako ulazi u sam vrh svjetske ponude. Negombo, blizu glavnog grada, ili Beruwala, dolje niže, na jugu, sasvim je svejedno. Ubaciš se u hotel, za relativno malo novca, u odnosu na razvikane Maldive ili jug Tajlanda, i dobiješ prilično sličnu uslugu. Imaš tretman kralja, a djelatnici su tvoji bešumni robovi.
Većina posjetitelja zaglavi na rajskim plažama, a oni malo poduzetniji ipak produže u unutrašnjost, gdje se nalaze one prave stvari. Bitno je napomenuti da stvar zahtjeva određenu količinu živaca, jer na Šri Lanci se stotinu kilometara ceste prevaljuje za ne manje od dva sata vožnje. Ceste su strme i vijugave, zebre i semafori su tek sugestija na koju rijetki obraćaju pažnju, i ako nisi navikao na takve stvari, hektika ti može oglodati živce. Ali opet, uživaš u vožnji, jer pejzaži su predivni, i iskreno, ne sjećam se da sam, osim Dominike, ikada u životu vidio nešto tako zeleno.
U unutrašnjosti otoka nalazi se Kandy, simpatičan gradić kolonijalnog štiha, koji ti može poslužiti kao dobra baza da obiđeš bitne punktove unutrašnjosti.
Najimpresivnija točka je Lion Rock, pompozno čudo prirode, dvije stotine metara visoka četvrtasta stijena, na kojoj je prije dobrih tisuću i pet stotina godina kralj Kasyapa napravio palaču, kao ishodišnu točku novog kraljevstva. Penješ se gore po uskoj željeznoj konstrukciji, i pitaš se na koju mrtvu foru su burazi gore zidali, kada je prirodan uspon praktički nemoguć? Takve zagonetke nikada do kraja ne budu riješene, i u tome je i čar putovanja. Vidjeti uživo takva mjesta i osjetiti magiju.
Sljedeća je točka sirotište slonova u Pinnawali, predivan rezervat u kojem je zbrinuto na desetke slonova stradalih za vrijeme tog nesretnog rata. Ima tu i nesretnika bez nogu, stradalih od nagaznih mina, ali sve u svemu, i te sirote životinje su našle svoj komadić mira.
Naravno, ne treba preskočiti niti posjet Temple of Tooth, impresivnom budističkom zdanju u kojem se čuva Budin zub. Ne samo da se čuva, nego ga s vremena na vrijeme, prošeću gradom, u sklopu redovnih procesija.
Plantaže čaja, vodopadi, rijeke… i zelenilo… zelenilo od kojeg te zabole oči, kojeg se preplašiš, koliko je intenzivno.
Pa kada se nauživaš čistog planinskog zraka i svih tih divota, onda se vratiš nazad na obalu, istim onim nervoznim cestama na kojima su zebre i pješački prijelazi tek puke sugestije.
Putovanje ide svome kraju. Moj mladi Jedi naučnik je dobio sve potrebne lekcije, i u ova zadnja tri dana putovanja transformirali smo se u turiste, kako je ujo već najavio da će se dogoditi.
Za razumnu količinu novca pronašli smo elegantni hotel... no dobro, sjajan hotel… o kej, o kej, pronašli smo ultra fensi šmensi hotel, s privatnim vrtom i kupaonicom u njemu. Sa stolom za masažu u vrtu. S bešumnom poslugom koja nam servira doručak u krevet.
K vragu, uvijek sam bio poznat kao čovjek krajnosti. Dobrih petnaest godina zalazio sam u hostele ili u rupčage u kojima sam organizirao natjecanja u ubijanju žohara. Bio je to moj način, ispravan način, nisam znao za drugi, nisam želio drugi.
I sada, kako to već rade umorni penzioneri, odlučio sam se nagraditi komadićem raja. Pa makar i na nekoliko dana.
Kako je?
Pa… sviđa mi se.
K vragu…da je više love u životu, mogao bih se i naviknuti…
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
