Više od tisuću i pet stotina korisničkih duša obratilo se tom moćnom stričeku sa zamolbom da ih se izbriše iz evidencije, da im se zatre put djelovanja, da ih se pospe pepelom elektronske prašine zaborava, da im se pruži šansa da okrenu novi list i sve započnu iz početka.
Pročitajte i ovo
Začudio sam se kada sam na portalima pročitao taj podatak. Naime, začudio sam se kako je moguće da je tih zahtjeva samo tisuću i pet stotina, kako je to moguće, pa kako je tih zahtjeva toliko malo? Kako je to moguće, u ovoj mojoj dobroj, maloj zemlji u kojoj cvjetaju rubrike crnih kronika, u kojem su sigurne kuće prepune premlaćenih supruga, u kojoj je lista čekanja za Lepoglavu i Remetinec jednako dugačka kao i za bolnički krevet u KBC Rebro, kako je moguće kada u svakoj ulici, svakom haustoru postoji barem jedan baja koji je nešto lapio, koji se tukao, koji je zamračio, nudio mito, čije se ime vuklo po portalima i novinama, kako je moguće da je zahtjeva toliko malo?
Kako je to moguće kada su barem svakoj drugoj glumici ili pjevačici negdje ispale gaćice, ima fotka, eto, googlaj, sve se lijepo vidi, kako je moguće kada su danas ugledni ministri jednom laprdali nebuloze o otvaranju dvije stotine tisuća radnih mjesta, kako je moguće kada su gradonačelnici pijani bježali s mjesta automobilske nesreće, kako je moguće kada je svaka druga osoba u mojoj dobroj maloj Hrvatskoj negdje usrala motku, pokrala, izjavila glupost ili na bilo koji drugi način ocrnila prezime, svaka druga osoba, a to je oko dva milijuna građana, i sve se to vidi kada u tražilicu stričeka Googla ukucaš odgovarajuće pojmove.
Danas je praznični dan, dime se roštilji, gradele, peke i kotlovina
Kako je to moguće?
E pa moguće je, jer mi Hrvati imamo pamćenje jednako pamćenju ribe u plavetnilu Jadrana, a to je svega nekoliko sekundi. Jednako kao što riba, već nekoliko sekundi nakon što se stari ribar sažali nad njom i vrati je u more, zaboravlja da se onomad nakačila na udicu, jednako tako i mi zaboravljamo stvari.
Zaboravljamo sve afere, pljačke i lopovluk, i već na idućim izborima opet zaokružujemo iste izborne liste.
Kao da ništa nije bilo.
Zaboravljamo obračune mafijaških klanova, vrlih momaka koji su se transformirali u ugledne poduzetnike, zaboravljamo da smo ih promatrali sa stranica crnih kronika, sada ručamo s njima, stavljamo komade hrskave janjetine u usta i dogovaramo nove poslove.
Kao da ništa nije bilo.
Zaboravljamo režimske medijske zlikovce koji su u novinskim stupcima odrađivali prljave novinarske poslove u ime sumnjivih moćnika, danas ih smatramo uglednim medijskim djelatnicima, dijelimo im nagrade i radosno ih pozdravljamo kada ulaze u novinarski dom.
Kao da ništa nije bilo.
Zaboravljamo koncertne nastupe estradnih zvijezda, nastupe na kojima se grle s političkim moćnicima, današnjim rezidentima Remetinca, zaboravljamo njihove predizborne nastupe, veselo poskakujemo kada čujemo njihove hitove na radiju, odlazimo na njihove nastupe i razdragano revemo iz publike kada nam daju znak rukom.
Kao da ništa nije bilo.
Zaboravljamo dane u kojima su naši sugrađani stigli u grad u blatnim špičokama, s kartonskom kutijom pod miškom i sa adresom odgovarajućeg rođaka ili barbe u džepu znojne košulje. Zaboravljamo na te dane sada, kada im mašemo na pješačkom prijelazu dok klize pokraj nas u bijelim Mercedesima dokono nam kimajući glavama.
Kao da ništa nije bilo.
Za razliku od stričeka Googla, koji sve pamti, mi ama baš sve zaboravljamo.
Ne samo da zaboravljamo, nego nama ništa živo nije niti važno.
I zato ne treba čuditi što je zahtjeva za brisanjem Google podataka samo tisuću i pet stotina, umjesto dva milijuna, ne treba nas to čuditi.
Nije to nikakav ozbiljan problem, uvijek se negdje pronađe stari ribar koji se sažali nad nama i vrati nas u more.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
