Pročitajte i ovo
Indija je, jednako kao i Kina, jedna od onih država u kojima moraš provesti vrijeme, signifikantno vrijeme, naslušati se klopota kotača vlakova, najesti se ugljena koji vraća probavni trak u normalnu funkciju, ufurati se u, štotigaznam… hindu, buda vjerski film, shvatiti da je to zabluda, otkačiti se, pa se ipak ponovo navući… Moraš pustiti da ti Indija uđe pod kožu, inače, stari moj, ostavi se pisanja o njoj.
Istina, prije pet, možda šest godina hvatao sam krivine tamo po sjeveru, Rajastanu i Utar Pradeshu, zapalio svijeću na gandijevom grobu, jahao pustinjom u društvu beduina, divio se bajkovitim palačama Udaipura, fotkao spaljivanja mrtvih ljudi u Varanasiju, kroz stražnja vrata se švercao u Taj Mahal, upadao na indijsku svadbu, ljubio mladenku i mladenca, dok su se ovi izbezumljeno pogledavali pitajući se s čije je, matere ti, taj strane pozvan… ali, da se ne lažemo, u kontekstu Indije, sve je to protrčavanje.
Ne kažem da skroz razumijem sve zapadnjake koji dojašu ovdje, pa prvog jutra navuku tuniku i ufuraju se da se zen majstori, s prijezirom snube propast zapadne civilizacije, sjede na podu hostela, puše ganju, mrze Donalda Trumpa i, sve u svemu, kakaju sve u šesnaest.
Ne razumijem ih… ali možda sam ostario, možda sam od početka krivo ukapirao stvari, i nikada ih poslije nisam ukapirao kako treba. Neka ih, ovo je slobodan svijet, neka svatko vjeruje u svoje ideale, kakvi god oni bili.
>> Oni nemaju pametnijeg posla ...
Ja sam u Indiji po sasvim drugom zadatku, Obi-Wan Kenobijevskom odgoju mladog Jedi naučnika, koji mi je sretnim hirom sudbine nećak… moja krv… A kako to moje čudo, s nepunih četrnaest pokazuje strahovitu glad za cestom i spoznavanjem svijeta oko nas, na meni je red da sada, na samom kraju i koncu ove sulude putničke karijere, prenesem malcu sve što znam… sve ono što sam naučio u ovih petnaest godina miješanja bubrega na stražnjim klupama autobusa za prijevoz peradi, po čitavoj planeti… a ako ne sve, onda barem onaj najbolji dio...
Čudan je taj život… Sestra ga je rodila mrvu prerano, tamo u Vinogradskoj bolnici, ležao je u inkubatoru, onoj groznoj staklenoj kutiji s nekoliko rupa za zrak. Gurnuo sam ruku kroz jednu od tih rupa i dotaknuo ga. Bio je malo veći od mojeg dlana… zaista, samo malo veći…
I sada, četrnaest godina kasnije, gledam ga kako hrabro tegli naprtnjaču kolodvorom, prema našem peronu, dok hvatamo noćni vlak prema indijskom jugu.
I nisam ga odveo u Udaipur, niti u Varanasi. Putovanje smo započeli u Bombayu, u kojem nikada nisam bio, ali sam znao, čuo, pročitao, da ne nudi neku posebnu ljepotu, i da ga, u kontekstu otkrivanja Indije, čak i bolje ne uvrstiti na putnu mapu. Ali svejedno, želio sam da moj mladi pripravnik krene od dna, pa da se onda polagano penje. Vidio je slamove, tugu i bijedu, djecu koja rade za dolar po danu. Vidio je, osjetio je, i sada će više cijeniti ono što ima.
Uz puno poštovanje i žaljenje prema svim našim umirovljenicima i kopačima po kontejnerima, mi zaista ne znamo što je istinsko siromaštvo, što je slam, u kojem bez struje, vode i kanalizacije žive desetci tisuća djece, bez ikakve, ali makar minijaturne šanse da se od tamo izvuku. Osim možda ako se prijave na Milijunaša, ali to su već neke celuloidne bajke.
Ali vidio je i ljepotu, nasmiješene ljude, lica koja pričaju neku vječitu nadu u ono što će biti sutra, ili barem sreću za ono malo što je danas, što je sada.
Ima Bombay tu simpatičnu Colabu, na kojoj ćeš pronaći fantastične i jeftine restorane, postoje i zgodni bazari, koji nude pravi duh Indije, a da se napraviti i simpatičan izlet na otok Elephanta, pa malo razgledavati drevne pećine i maltretirati tamošnje majmune, koji će ti rado maznuti fotoaparat, ili te samo počupati u preletu, onako iz zafrkancije.
Ali Bombay se, ipak, našao na putu da ponudi neke sasvim drugačije lekcije.
Kozmopolitski je to, živahni grad, ali što se putnika tiče, samo prolazna stanica prema onim ljepšim dijelovima Indije.
Pa smo zato zajahali noćni vlak prema jugu, i nakon četrnaest živopisnih sati, iskrcali se u Goi, koja je neka sasvim drugačija indijska priča.
Tu se sudarila Indija i ono što je u ovu regiju donio zapad. Mjesto su prije pola stoljeća okupirali hipiji, pa nakon njih, neki drugačiji partijaneri. Plaže su lijepe, ima tu resorta i hotelčina, i vjerojatno će turist koji odluči godišnji odmor provesti na Goi pomisliti da je udahnuo pravi duh Indije. Ali što se mene tiče, to je ipak zabluda. Jer Goa, ovakva kakva je, s KFC izlozima i klubovima zapadnjačkog stila, pomalo mi sliči na Ibizu s turbanom na glavi.
Ali opat, možda sam ostario, možda sam od početka krivo ukapirao stvari, i nikada ih poslije nisam ukapirao kako treba…
Uostalom, ovakva kakva je, ima šarma, ima ljepotu, i definitivno ide u red boljih destinacijskih odluka, u slučaju da se čovjek zaželi plaža-palma varijante odmora. I naravno, ako čovjek ima razvijene membrane prema Jakuševac stilu koji ovdje prevladava.
U kontekstu turizma, Goa je jedan od onih dijelova svijeta u kojima moraš 'raditi', i, zapravo, najviše me podsjeća na Bali. Jednako kao što tamo sletiš u Kutu, pa shvatiš da je mjesto oličenje žive plastike, s odurnom gradskom plažom, pa da jednostavno moraš sjesti na motor i potražiti Geger, Uluwate i sve te rajske plaže, i na Goi moraš 'raditi'. Moraš sjesti na motor, istraživati, pa ćeš pronaći Bagu, Morjim ili već koju prekrasnu plažu ili hram.
Postoji, naravno, i druga opcija. Možeš uplatiti ljetovanje u resortu, pa se brćkati na bazenu, otići na pokoji organizirani izlet, s još pedeset drugih turista. Ali to rade Sithi, i meni je bitno da moj mali Jedi naučnik to razumije.
Razumije li?
Jurcamo jučer motorom po sjevernoj Goi, i odjednom, počne padati kiša.
Zaustavim motor, okrenem se, pa ga pitam:
- Hoćeš da se vratimo u hostel?
A on me samilosno pogleda, pa kaže:
- Ujo, ma daj, molim te, pa nismo turisti.
Bit će to veliki Jedi ratnik, veliki putnik, šampion, znam sada to, na samom kraju i koncu ove lude putničke karijere, kada vjerojatno, i ja prelazim na stranu Sitha, kako to već rade, i kako to već, uostalom, zaslužuju umorni putnici sa petnaest godina benificiranog radnog staža u guzici.
Sutra letimo za Sri Lanku, davati i primati nove lekcije. Indija ostaje iza nas. I tko zna, možda se mali naučnik jednom vrati i bez mene. Projaše pustinju u društvu beduina, pofotka spaljivanja mrtvih ljudi u Varanasiju, kroz stražnja vrata se prošverca u Taj Mahal, upadne na indijsku svadbu, izljubi mladenku i mladenca, dok se ovi budu izbezumljeno pogledavali pitajući se s čije je, matere ti, taj strane pozvan.
Živi bili, pa vidjeli.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
