Kada se među vašom prtljagom nađe vreća sa skijama, a vi se ukrcavate na avion za Maroko malo je za reći da vas poslovično ljubazne aerodromske činovnice čudno gledaju. No vas to u tom trenutku ni najmanje ne zabrinjava već vam je na pameti samo jedna misao – Idem na skijanje! U Maroko! Idem na skijanje u Afriku!!!


Naša je baza bio Marrakesch, jedan od najrazvijenijih Marokanskih turističkih centara. Grad koji službeno broji osamsto tisuća duša, a neslužbeno više od milijun, spoj je suprotnosti.

Cjenkanje do u bescijenje

Stari, turistički dio grada splet je uskih uličica u čijim natiskanim trgovinicama možete pronaći gotovo sve. Tako primjerice tik do mesnice na otvorenome možete pronaći praonicu i glačaonicu rublja, dok se trgovina sa začinima i tepisima smjestila baš između prodavača rabljenih cipele i čovjeka koji će vam ponuditi netom štavljenu kožu.

Zajedno s njima, gusti promet, što pješački, što onaj najneobičnijih vozila koje, ovisno o modelu, pokreće konjska, magareća ili čak ljudska snaga, u uličicama stvara živopisni kaleidoskop boja i mirisa. Začuditi vas ne smije ništa, pa ni to da vam na rame skoči majmun ili vam, a da toga niste ni svjesni, oko vrata stave zmiju ne biste li se s njome slikali.

Trgovci su u Marrakeschu posebna priča. Primijete li na vašem licu i najmanji znak zanimanja za proizvod koji nude u stanju su za vama hodati i tridesetak minuta dok ne izdvojite koji dolar ili euro. Cjenjkanje je obavezno. I dok nakon svoje prve kupnje ponosno ističete kako ste cijenu narukvice spustili za ciglih dvadeset posto, već nakon nekoliko sati iskustva shvaćate da ste je trebali platiti samo dvadeset posto. No, C'est la Vie, rekli bismo, a rekli bi i oni jer osim arapskoga baš svi izvrsno barataju i francuskim jezikom.

Palme na putu urbanizaciji

Novi dio grada nalik je svakoj drugoj arapskoj metropoli. Luksuzni hoteli i trgovački centri smješteni su većinom na aveniji Muhameda VI., njihova kralja. Iako je tek nedavno preuzeo vlast, mladi kralj čije su slike na doslovce svakome koraku, uspješno nastavlja politiku otvaranja zemlje koju je započeo njegov otac Hasan II. To se najbolje vidi po ondašnjim ženama čiji svjetonazor, ali i razinu slobode možete iščitati po njihovu odijevanju, a ono se kreće od ultrakonzervativnoga pa do potpuno zapadnjački liberalnoga.

Gradi se mnogo. Ravan teren gradu omogućava nesmetano širenje u svim pravcima što se obilato i koristi. Urbanistički gledano, pomalo zlobno možemo zaključiti kako su nas na tome polju pretekli. Tradicionalna fasada boje terracote nalazi se na baš svim građevinama dajući gradu jednoobraznu i prepoznatljivu vizuru. Ta je boja, kažu nam, propisana zakonom, ali Marokanci je cijene i vole pa im ni ne pada na pamet koristiti ijednu drugu. Osim toga grad se širi na za nas nevjerojatan način. Prvo se izgrade glavne i sporedne prometnice s parkovima, javnom rasvjetom i kompletnom komunalnom infrastrukturom, a tek onda nove građevine.

Rast i razvoj grada može omesti tek poneka palma, jer mogli bismo reći kako to drvo smatraju svojevrsnom svetinjom. Naime, kako nam kažu, ne postoji nikakvo opravdanje za rušenje palmi pa ni ono urbanističko. Tako nije neobično da posred asfaltirane ceste (ili točnije ne baš posred, nego malo ulijevo) vidite palmu u mirnom suživotu sa suludim gradskim prometom.

U planine!

Iako svega sedamdesetak kilometara od Marrakescha, vožnja do našeg odredišta Oukaïmedena na Atlasu trajala je gotovo dva sata. Uske serpentine vode kroz mnogobrojna Berberska sela, a vi stječete dojam kao da putujete ne samo prostorom nego i vremenom. Na malenim nastambama, gotovo mimikrijski stopljenim s brdima, ne naziru se nikakvi tragovi onoga što mi zovemo blagodatima suvremenoga života. Njihovi prozori često nemaju stakla, a nemaju ni dimnjake pa se pitate je li im uopće poznat koncept grijanja, a kamoli što drugo. Tragove civilizacije primjećujete tek na lokalnoj trgovinici koja se od ostalih kućica razlikuje tek po natpisu Coca-Cola. U bogatijim selima i dalje ne vidite prozore ni dimnjake, ali se nazire pokoja satelitska antena. Ah ta globalizacija!

Sam Oukaïmeden u najgrubljoj mogućoj usporedbi, nalik je uobičajenim skijaškim odredištima. Red hotela, red apartmana, red iznajmljivača opreme. Odudara jedino silna vojska. U blizini je vojarna, a i mnogim se više rangiranim časnicima očito svidjelo to 2700 metara visoko skijalište pa su tu izgradili svoje vikendice.

Umjesto žičare – mula!

Prvi odlazak na skijaške staze bio je nevjerojatno iskustvo. Parkiralište na dnu staze više je od petstotinjak metara udaljeno od žičare pa da ne biste pješice teglili opremu u pomoć pristižu mule. To nadrealno iskustvo odlaska do staze jašući u punoj skijaškoj opremi vjerojatno je najupečatljivija slika koju možete ponijeti iz Oukaïmedena.

Dok tako jašete, na miru možete promatrati sve oko sebe. Sraz svjetova izraz je koji vam prvi padne na pamet. Osjećate se kao da ste na karnevalu dok pored vas prolaze najrazličitije maske. Skijaši u najmodernijoj skijaškoj opremi cjenkaju se tako za raznorazne drangulije s lokalnim, u tradicionalne halje odjevenim trgovcima dok se samo desetak metara od njih žene pokrivena lica veselo sanjkaju.

S obzirom na kronični nedostatak snijega baš u doba našega boravka i činjenicu da je onaj umjetni ovdje nepoznanica staza je iz daljine izgledala sasvim solidno. Naglasak na – iz daljine. Protiv prirode se ovdje ne može pa je kamenje na stazi bilo dosta česta pojava o čemu mogu posvjedočiti i mnogobrojni uništeni rubnici skija.

No čak su i uništene skije vrijedile činjenice da možete kazati kako ste skijali u Africi. A hoću li se ikad tamo vratiti? In šā Allāh (إن شاء الله) ili ako Bog da, rekli bi u Maroku!