Predstavljajući izvještaj o praćenju suđenja za ratne zločine za 2022. o podacima i zaključcima izvještaja u Kući ljudskih prava govorile su voditeljica Documente Vesna Teršelič te istraživačica ljudskih gubitaka i Documentina pravna savjetnica Veselinka Kastratović.
U Documenti su naglasili da je u ovogodišnjem izvještaju posebni naglasak stavljen na problematiku suđenja u odsutnosti, nedostatak međunarodne suradnje te nedovoljnu transparentnost pravosudnih institucija.
Voditeljica Documente Vesna Teršelič istaknula je kako posebno zabrinjava visoki postotak suđenja u odsutnosti te se postavlja pitanje što možemo učiniti kako bi unaprijedili regionalnu suradnju. Ocijenila je da se nakon više od 30 godina od početka ratnih sukoba otvaraju nove istrage te je broj suđenja velik no problem stvaraju loša dinamika i tempo suđenja.
Teršelič smatra da je veliki problem i sve teži dolazak do informacija o suđenjima u tijeku, ali i o pravomoćno okončanim suđenjima. Dodala je da transparentnost postaje sve veća boljka iako je DORH, radeći na unapređenju baze podataka, najavljivao da će dio baze koji koristi u svojim postupcima biti javno dostupan no to se nikada nije dogodilo.
Istaknula je i problem anonimizacije zbog čega su i one presude koje se objavljuju na stranici Vrhovnog suda teško razumljive za širu javnost i medije jer inicijali ne dopuštaju detaljno praćenje postupaka.
Teršelič je kazala kako interes kod obitelji stradalih itekako postoji, ali smatra da je sve teže pratiti što se zapravo događa. Pritom je istaknula primjer postupka za zločine nad civilima u Osijeku gdje se postupak navodi kao „postupak protiv opt. Gordane Getoš Magdić i dr.'' iako se, kako navodi Documenta, zapravo radi o postupku gdje za ratne zločine odgovara okrivljeni Branimir Glavaš.
Istaknula je da je nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji došlo do stagnacije u kvaliteti progona i suđenja dok nadležnim državnim odvjetništvima i sudovima nedostaju kapaciteti za reviziju i istragu neriješenih predmeta ratnih zločina.
Ističe i kako se smanjila učinkovitost istraga, posebice prema pripadnicima hrvatskih vojnih postrojbi. Stoga je podsjetila na neke zločine za koje još uvijek nema optužnica i koje su još uvijek u predistražnoj fazi poput zločina u Bogdanovcima, Antinu te grupi zločina iz VRO Oluja gdje su zabilježene samo tri optužnice, kao i postupka Lora 3 gdje je optužnica najavljena 2011. godine.
Neki zločini se neće nikada procesuirati
Teršelič je istaknula kako Ministarstvo hrvatskih branitelja od 2015. nije objavilo novo izdanje Knjige nestalih koja je vrlo važna za sve koji tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, ali i za javnost.
Istraživačica ljudskih gubitaka i pravna savjetnica Veselinka Kastratović istaknula je kako se kroz dugi niz godina praćenja ratnih zločina želi doprijeti do svijesti pravosuđa koliko su suđenja za ratne zločine važna za žrtve, ali i širu javnost.
Naglasila je i problematiku Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, posebno istaknuvši kako skupina djece ubijenih ili nestalih roditelja nije uvrštena u ovaj Zakon. Kastratović smatra i da je posebno važno da nakon više od 30 godina ljudi imaju osjećaj da sudski procesi i procesi u kojima se ostvaruje statusno pravo imaju svrhu i smisla.
Kastratović je navela važnost razumijevanja psihološkog problema retraumatizacije žrtava i svjedoka pri postupcima u odsutnosti koji su jedan od glavnih problema koje se naglašava u ovom izvještaju. Upozorila je da se neki zločini, zbog preteka vremena, smrti okrivljenika ili svjedoka te nedovoljne pravosudne i političke volje u nedostatku međunarodne suradnje, neće nikada procesuirati. Kao primjer je istaknula zločin u Sarvašu.
Napomenula je kako je važno prestati s politiziranjem žrtava, narativom koji uključuje ''naše i njihove žrtve'' istaknuvši kako se žrtve često izvlače ususret obilježavanju određenih datuma dok izostaje potreban pomak u procesuiranju ratnih zločina i suočavanja s prošlošću.