Među nama zadržale su se njezine riječi. Koje su mnogima dale snagu za njihove bitke. Ana Rukavina svoju je izgubila prije deset godina.
"U 11 sati u noći me nazvala i rekla mi je dobro mi je. Mama čujemo se ujutro. U 6 sam zvala. Sestre mi nisu dale informaciju, rekle su mi da će dati profesora Gašparovića. On je rekao da su je nažalost izgubili u 5:10", priča Marija Rukavina, Anina mama.
Izgubili su Anin život, koji sada spašava tuđe. Kroz njezino pismo i rad Zaklade s njezinim imenom, Hrvatska je upoznala - Anu Rukavinu. Talentiranu, omiljenu, voljenu i uvijek nasmijanu Anu. Čije će ime nositi trg u zagrebačkom naselju Trnsko.
"Tu su bile prve igre, rukomet, prijatelji, tu je odmah bilo igralište i škola jer Trnsko je malo naselje", kaže gospođa Marija.
U kojem je Ana nizala petice. Posebna i drugačija - svoj trag urezala je u stranice školskih knjiga.
"Svojim uzornim ponašanjem , savjesnim i odgovornim odnosom prema radu i obvezama učenica se ističe u odnosu na druge. Kad zažmirim onda se sjetim da sam za vreme predavanja, ja sam gledala u nju. Ona je bila divna djevojka", prisjetila se Anina razrednica i učiteljica Nada Jelinić.
Profesionalno - bila je novinarka Vjesnika. Za Mariju - bila je najbolji prijatelj. Djevojčicu, koju je rodila tri tjedna nakon što je Ana otišla, nazvala je po njoj.
"Baš je bila čovjek koji mijenja svijet. Koliko god to sad kliše zvuči, ali baš je", kaže Marija Lokas.
Uz pjesmu iznenađenja u ponoć, na Kubi su proslavile Anin 27. rođendan. Danas stotine fotografija podsjećaju na najljepše dane u životu.
"Znam njen broj telefona napamet, dugo sam joj slala i poruke i dan-danas postoji milijun stvari i trenutaka u životu koje bih podijelila s njom da mi treba savjet ili bilo šta, bez da dvaput razmislim, nazvala bih nju", kaže Marija.
Dobro poznat osjećaj svima koji su poznavali Anu. Voljela je humor, često onaj crni, ljude, glazbu. I baš zbog nje, sestra Gordana i prijateljica Nataša i danas odlaze na omiljene joj koncerte.
S Aninim uspomenama.
"To je Anina narukvica. Kad idem na ovako neko mjesto gdje bih voljela da je i ona tu, onda je ponesem pa je i ona sa mnom", kaže prijateljica Nataša.
"I uvijek nosim sa sobom jednu posebnu torbicu. Nikad je ne ispuštam iz vida, uvijek je držim do sebe tako da baš imam osjećaj da je onda ona s nama i da se veseli", kaže sestra Gordana.
Želim život - i nakon Ane, njezine riječi spašavaju živote. Te dvije riječi koje su pokazale koliko jednostavno možemo postati nečija prilika za novi život.
