Robin Thicke 'Something Else' – Ocjena: 10/10
(Star Trak / Aquarius Records, 2008.)
Tvrdnja da je trenutni kralj soula bijelac može imati opasne implikacije za svakoga tko se usudi stati iza toga. Hrabrost, ludost, nepoznavanje scene, ili jednostavno istina. Imajući u vidu veliki broj crnih pjevača i autora koji su već desetljećima u tom glazbenom stilu, treba prilična odlučnost za reći, odnosno napisati tako nešto. Ali kad se sažme prošlogodišnja produkcija svega što se trpa u koš soul glazbe, album 'Something Else' Robina Thickea jednostavno isplivava na vrh.
Ovaj bijelac jednostavno kao da nije rođen, već je stvoren od rebra Marvina Gayea. Ne radi se o štreberu koji je nabiflao sva opća mjesta soula i dao im svoj prepoznatljivi pečat, već je riječ o vokalu koji doista ima sve odlike soul pjevača. Thicke toliko uvjerljivo osjeća nepravdu zašto crni i bijeli ljudi nisu jednaki, jer na kraju krajeva, on je crn ispod svoje kože zbog ljubavi prema glazbi koji izvodi i vjerojatno je svjestan da je zbog toga ispred njega uvijek deset prepreka više zbog boje kože, koliko god to paradoksalno zvučalo. To se čak i odlično razaznaje u stihovima 'We could walk down in Mississippi and no one will look at us twice', balade 'Dreamworld', koju usput rečeno kao da je skladao i otpjevao Otis Redding.
Album 'Something Else' je slojevito soul remek djelo koje se od uvodne 'You're My Baby' do posljednje 'Tie My Hands' otvara poput latica ruže. Thicke je ovisno o situaciji jednako uvjerljiv. Opušten, zaljubljen, zabrinut ili sjetan, bilo da pjeva punim glasom ili falsetom, postojan je od prvog do posljednjeg stiha. Snažan utjecaj Marvina Gayea je već spomenut, ali tu je cijeli niz velikana soula protkano kroz pjesme, računajući tu i Bobby Womacka i Isaaca Hayesa u pjesmi 'Magic', Curtisa Mayfielda u 'Hard On My Love', Earth, Wind & Fire u 'Something Else', pa čak i Sly Stonea kad krene koketirati s funkom u 'Shadow Of Doubt'.
Već je sve to dovoljan razlog za potpuni naklon, ali Thicke je uspio sažeti i uvjetno rečeno moderniji izričaj kroz balade 'Loverman' i 'Cry No More' i stil za kakav su tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća bili zaduženi Terent Trent D'Arby, Lenny Kravitz i Seal. Upliv u današnjicu rezerviran je za posljednju socijalno angažiranu 'Tie My Handy' u kojoj mu gostuje Lil Wayne (jedini gost na albumu), a slobodno se može reći kako se radi o jednoj od najboljih vokalnih kolaboracija u protekloj godini.
Uz sve navedeno Robin Thicke je štovatelj instrumentalne pratnje. Dakle prirodni zvuk instrumenata, vrhunski autor i soul pjevač neodoljivog šarma, koji je, čisto radi osvrta na uvodne riječi, greškom rođen kao bijelac.
Ryan Adams & The Cardinals 'Cardinology' – Ocjena: 8/10
(Lost Highway / Aquarius Records, 2008.)
'Cardinology' je deseti studijski album Ryana Adamsa i četvrti koji je realizirao kako vođa grupe The Cardinals. Diskografski gledano ovim albumom Adams je ispunio sve uvjete iz ugovora s kućom Lost Highway. Iako je poznato da su na njega odavno oko bacile puno krupnije ribe iz glazbenog biznisa, čini se izvjesnim da će obnoviti ugovor s etiketom pod kojom je do sada djelovao. Demo verzije pjesama s 'Cardinologyja' obožavatelji su mogli čuti na Adamsovoj službenoj stranic puno prije nego što je album ugledao svjetlo dana, ali opet nije da nije bilo iznenađenja i to onih ugodnih.
Ono što prvo zaokuplja pažnju već s uvodnom country akustičnom baladom 'Born Into The Light' je usviranost benda i Adamsa koji s neodoljivom lakoćom isporučuju pjesme koje su nastajale uživo tijekom sessiona. Svakako je za to zaslužan autorov radoholizam, koji je znao i po tri albuma isporučiti u jednoj godini. U country rock maniri se nakon 'Born Into A Light' nižu 'Go Easy' i 'Fix It' iz kojih izvire kombinacija utjecaja Johna Lennona i Neila Younga.
Četvrta 'Magick' je doslovce hitoidni udarac iz vedrog neba. Ne samo da je Ryan Adams naglo zaokrenuo kormilo i ubrzao sjetno ozračje, već je isporučio rock hit koji istog trenutka može biti uvršten na listu najboljih (i svakako najpoletnijih) rock singlova koji potentno dižu raspoloženje. Nakon toga stvari definitivno više ne stoje kako su bile na početku. No naredna 'Cobwebs' u maniri U2-a nažalost ima sudbinu pjesme za odstrel, jer teško da nakon 'Magick' išta može opstati.
'Let Us Down Easy' na sreću po pitanju stila opet zadire u prošlost i vremena kad su Stonesi snimali najbolje country balade, a i Adams je unutar tog područja suvereni vladar rima i melodija, a zgoditak u istoj maniri postiže i s 'Natural Ghosts'. No s tom pjesmom već postaje jasno kako je početna ravnoteža na vagi Lennon - Young pretegnula u korist kanadske rock legende, jer Adams i vokalno stremi ka Neil Youngu.
Šteta je što u tom nizu balada nije ponovno zabljesnula bar još jedna punokrvna pumpajuća rock pjesma poput 'Magick'. Iako Adams voli svoj autorski rad ogrnuti u veo tajni, nekako se očekivao bar još jedan takav distorzirano-himnični istup koji bi još uvjerljivije zaokružio priču 'Cardinologyja', ali ni ovako nema previše prostora za očajavanje na albumu na kojem je pravi gušt slušati koliko su Ryan Adams i The Cardinals stopljeni u jedno senzibilno tkivo iz kojeg izvire istinski mojo.
Enigma 'Seven Lives Many Faces' – Ocjena: 7/10
(Virgin / Dallas Records, 2008.)
Obiteljski glazbeni projekt Michaela Cretua se nastavlja. Njegova bivša žena Sandra više ne sudjeluje u radu Enigme, ali je Cretu ovaj put uključio svoju djecu Nikitu i Sebastiana u pjesmu 'The Same Parents'. Sedmi album 'Seven Lives Many Faces' prvotno je izdan na Myspace stranici. Nakon što je u dva dana preslušan 400.000 puta, na streaming su ga zakvačile i stranice poput MTV i VH1, što je bio dovoljan znak da ih Cretu sve 'iskopča' pošto je uvidio kako njegova glazba itekako izaziva interes slušatelja.
Glazbena formula na 'Seven Lives Many Faces' je više-manje identična kao i na svim dosadašnjim albumima Enigme. Elektronika i sampleovi zavijeni u misticizam i dvoznačne poruke koje korespondiraju unutar uhu ugodnog harmonijskog sklada i glazbe inspirirane zvukom bliskog istoka. Svoju primjenu može pronaći u spektru od klupskog chill-outa, preko meditacije do glazbene podloge raznih wellness centara i salona za masažu.
Cretu je u duhu djelovanja 'ispred svog vremena' kao oruđe upotrijebio internet. Treba samo podsjetiti kako je prvi i najprodavaniji uradak 'MCMXC a.D.' iz 1990. koji je prodan u 16 milijuna primjeraka bio prvi album rađen računalnim putem, uz obilato korištenje sampleova i bez i jednog udaraljkaškog instrumenta. Ovog puta, kupljeni CD je samo ulaznica, odnosno ključ kojim se ulazi na internetsku stranicu koja je predstavljena kao svojevrsni trodimenzionalni svemir prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Enigme. Unutar toga se korisniku otvara niz ekskluzivnih informacija i medijskih sadržaja, ali i tipičnog uvaljivanja 'ekskluzivne' robe (ima li uopće smisla komentirati mogućnost narudžbe albuma i skorašnjeg DVD izdanja koje će osobno potpisati Michael Cretu? Ali eto uvijek ima onih koji se pale na autograme koji se šalju na daljinu).
Sve to ipak nikako ne miriše na neki revolucionarni pomak, već više na udicu kojoj je zadatak zadržati znatiželjnike ne bi li se odlučili za neki drugi zanatski solidno urađen proizvod iz kataloške prodaje Enigme, jer 'Seven Lives Many Lives' nažalost nije dovoljno jaka glazbena udica sama po sebi kakav je bio nenadmašni 'MCMXC a.D.' iz kojeg su izvirali hitovi koji su poharali top liste. Kao što je već navedeno radi se o namjenskom albumu čija je uloga diskretno 'poremetiti' tišinu.
Kutak za vinil: Jimmy Cliff in 'The Harder They Come' – Ocjena: 10/10
(Island Records / Aquarius Records, 2008.)
Sirotinjski slamovi, nezaposlenost, kriminal, glazba za postizanje orgazma i najbolja trava na svijetu koja se prodaje za dva dolara na ulici – to je 1972. bila slika Shanty Towna, zapadnog dijela Kingstona, glavnog grada Jamajke. Cijela slika svega zorno je prikazana u prvom reggae filmu 'The Harder They Come'. Filmu o tisućama duša koje kroz glazbu izražavaju duboku depresiju, bijes, ljubav i nadu za bolje sutra.
Snimanje filma bilo je jednako opasno kao i sredina o kojoj je pričao priču. Dva glumca su ustrijeljena pištoljem tijekom snimanja, a što se tiče glazbenika koji su učestvovali u soundtracku ni neke od njih nije snašla bolja sudbina. Dok je odvjetnik sređivao papire oko copyrighta za pjesmu 'Johnny Too Bad' grupe Slickers, jedan od članova iste je već bio pod zemljom, dok je drugi u zatvorskoj ćeliji čekao izvršenje smrtne kazne.
Jimmy Cliff kao Jamajčanin koji je odrastao u slamovima Shanty Towna u cijeloj toj kaotičnoj situaciji uspio je napraviti ne samo soundtrack filma, već soundtrack svog života i ako je netko zaslužan za etabliranje prve glazbe iz trećeg svijeta u urbanom Zapadu, onda je to zasigurno on rame uz rame s Bobom Marleyem i Peterom Toshom. 'The Harder They Come' nadživio je svoje vrijeme, a pjesme poput 'You Can Realy Get It If You Want', 'Pressure Drop', 'Sitting In Limbo', 'The Harder They Come' postali su klasici koje su mnogi glazbenici kasnije obrađivali. Naravno na posebnom mjestu je Cliffova vokalna interpretacija pjesme 'Many Rivers To Cross' koja je postala himna i kasnijim generacijama i to ne samo Jamajčanima.
Na albumu se još nalaze i genijalne izvedbe 'Rivers Of Babylon' grupe Melodians i Scottyjeva 'Draw Your Brakes'. Zanimljivo je da se pjesme 'The Harder They Come' i 'You Can Get It If You Really Want' nalaze na obadvije strane vinila, što je bila posljedica malog budžeta za glazbu, ali ono što je fascinantno što više vrijeme odmiče jest kako su Cliff i ekipa ostalih glazbenika i s toliko malo pjesama uspjeli toliko toga reći. Soundtrack 'The Harder They Come' je album koji je dobrodošao u svačiju kolekciju.
Prijašnje recenzija: Mandrili, Prljavo kazalište, Satyricon
