Koliko je zapravo opasna 3D tehnologija?

Čini se da možemo u njega ući ili da će iz njega netko ili nešto izaći. Ali kako to utječe na naš mozak?  Uz pomoć liječnika ekipa Provjerenog odlučila je snimiti moždanu aktivnost pri gledanju trodimenzionalnog filma. No krenimo redom. Iako vidimo mozgom - gledamo očima.

Pročitajte i ovo Život stao u pet vrećica Marijan je ostao bez svega, a država mu je pomogla sa 150 eura: "Nikad nisam zamišljao ovakvu starost. Nikad." Uz pomoć dobrih ljudi Zadarska udruga nakon priče Provjerenog dobila novi dom, ali posla je još mnogo: "To su djeca ovog grada i treba naći rješenje za njih"

U studiju Nove TV postavili smo set. Bili su nam potrebni 3D televizor, 3D Blu Ray DVD Player, te polarizirajuće naočale. Na projekciju smo pozvali i oftalmologinju, dr. Nadeždu Bilić, kako bi nam objasnila što se događa s našim očima kada gledaju trodimenzionalan film. 'Nemaju svi sposobnost gledanja 3D tehnologije', upozorila je oftalmologinja, 5 do 10 posto populacije nema sposobnost dubinskog vida i oni 3D neće nikada vidjeti.

Mozak stapa dvije odvojene slike u jednu

'U oku se istovremeno događaju dvije stvari. Osnova 3D tehnologije je da se projiciraju zapravo dvije slike i svako oko dobiva svoju sliku koje se izmjenjuju velikom brzinom. Da bi oko spojilo te dvije slike u jednu, a mozak stvorio iluziju o trodimenzionalnosti, moraju stalno biti pokreti očne jabučice koji će tu na neki način, možemo reći, sliku uhvatiti i umiriti', pojašnjava liječnica pritisak u dubini očnih duplji, koji sam počela osjećati nakon 20-minutnog gledanja.

Moj mozak stapa dvije odvojene slike u jednu. Što se s njime događa za to vrijeme, pokušali smo otkriti uz pomoć neurologa, dr. Hrvoja Hećimovića. On će snimiti moždanu aktivnost, tzv. EEG moga mozga u mirnom stanju, a zatim ga kasnije usporediti s EEG-om zabilježenim tijekom gledanja 3D filma.

Mozak nas uvjeri da je virtualno stvarno

U bolnici Sestara milosrdnica, u liječnikovoj ordinaciji, na glavu su mi stavili elektrode pomoću kojih će kompjutor zabilježiti aktivnost mojih moždanih valova. Liječnik me upozorio da budem potpuno opuštena, kao da spavam. Vrlo je važno da dobijemo 'uredan' EEG snimak, kako bismo ga kasnije usporedili sa snimkom rada mozga stimuliranog gledanjem 3D-a.

Trenutno znanost kaska za modernom tehnologijom, te su konkretne studije o utjecaju 3D tehnologije na mozak, iznimno rijetke. Ipak, ono što se iz njih može zaključiti, više je nego zanimljivo.

'Nedominantna hemisfera, koja više služi za neko apstraktno mišljenje, za orijentaciju u prostoru - to je desna hemisfera, očigledno je više uključena od lijeve hemisfere. Vidno polje koje se nalazi u potiljačnom režnju također je uključeno, ali puno manje nego kod dvodimenzioonalne slike. Tu dolazimo do jednog interesantnog fenomena, za nas, da je puno viših centara koordinirano ne bi li protumačili zbivanje ili sliku koja je ispred nas', objašnjava dr.Hećimović pokazujući nam studiju Odjela za psihologiju, kanadskog sveučilišta u Viktoriji.

Naš mozak uvjeri nas da je virtualno stvarno. Prionuli smo našem testu, da pokušamo utvrditi napreže li se i koliko i moj mozak, tijekom privikavanja na umjetnu trodimenzionalnost. Ponovili smo snimanje EEG-a, ali ovaj put u studiju pred 3D ekranom. Dr. Hećimović, zadovoljan našim prijedlogom, objasnio nam je da je to prvi put u Hrvatskoj da mjerimo aktivnost mozga pri gledanju 3D-a. Zajedno s njim, nestrpljivo smo iščekivali rezultate.

Prije stavljanja polarizirajućih naočala na oči, zanimalo me, kako one u stvari funkcioniraju. Obratila sam se kolegi s televizije, inžinjeru Zlatku Banoviću, zaduženom za audio-vizualne efekte.

'Televizor šalje signal aktivnim naočalama za koje oko je ta slika namijenjena. I u tom momentu mi sa lijevim okom vidimo lijevu sliku, a desnim desnu. Naočale same prebacuju s jednog na drugo oko, dovoljnom brzinom da uslijed tromosti oka mi ne vidimo te izmjene, ali mozak vidi 3D', objašnjava Zlatko dodajući kako je inačica naočala sa plavom i crvenom lećom već zastarjela – nekvalitetna opcija.

Leće u boji, na prijašnjim modelima služile su kao korektor boje. Moje 'hi-tech' naočale nemaju crvenu i plavu leći. Evoluirale su. Početkom 20.stoljeća prva naprava za gledanje 3D slika bila je daleko od naočala. Pravi stroj! Ono što ja danas imam je posljednje tehnološko dostignuće. Temelji se na sporosti oka i aktivnim naočalama.

No, koliko god one davale kvalitetnu sliku, nakon pola sata pred ekranom, na udaljenosti od nekih 2,5 metra, kao u prosječnoj dnevnoj sobi, skidanje naočala sam jedva docekala. Počela sam osjećati pritisak u glavi i priličan umor. Ono što je pokazao moj EEG, bilo je prilično zanimljivo.

'Vidimo tu par valova, gdje samo desno dolazi do promjena', zaključio je doktor, kako se u mom mozgu događa ista reakcija kao ona zabilježena u kanadskoj studiji.

Početak otkrivanja novog područja

'Tu se neki šiljci javljaju koje zasad ne možemo objasniti. To izgleda da je nešto neuobičajeno… znači nije vaša fiziološka aktivnost', oprezno je izjavio dr. Hećimović, objašnjavajući kako bi bilo kakvo donošenje zaključaka naprečac donijelo krive rezultate. Što se odigravalo u mom mozgu, ima li kakvih neobičnih aktivnosti i smijem li ja gledati 3D, tek je trebao analizirati.  Naš test je tek početak otkrivanja jednog sasvim novog područja o kojem danas i svjetska znanost vrlo malo zna. Ipak, uspjeli smo se uvjeriti kako naš mozak, zaista radi potpuno drugačije pri gledanju virtualne stvarnosti.

No, što je s posljedicama. Sami proizvođači 3D tehnologije upozoravaju na moguće štetne posljedice po djecu. Što s nama odraslima? Kada bi ponovljeni EEG mog mozga pokazivao konstantna odstupanja od normalne aktivnosti?
'Dugoročno, znači da se mozak muči, da nije aktivnost sinkronizirana, da postoje neke regije koje ne podržavaju tu vrstu signala u smislu informacija i da je bolje ne zamarati mozak time', objasnio nam je dodatno Hećimović.

Posljedice 3D-a raznolike

'Ako se radi o odrasloj osobi mogu se javiti smetnje kao što su glavobolja, vrtoglavica, mučnina, bol u dubini oka, smetnja, nemogućnost gledanja, ljudi skinu naočale i iziđu iz dvorane',  mišljenje je oftalmologinje, dr. Bilić. Ipak, ni jedno od liječnika nije se usudilo konstatirati štetnost ili eventualnu korist od gledanja trodimenzionalnih filmova, smatrajući, da ni za jednu od tvrdnji još uvijek ne postoji dovoljno znanstveno utemeljenih dokaza.

Jedno je sigurno, dječje vrijeme pred 3D-om treba strogo držati pod kontrolom. A kako će naši, 'veliki' mozgovi reagirati na ovo tehnološko čudo, saznat ćemo, kao i u većini ostalih tehnoloških dostignuća, tek kad krene u široku primjenu. Do tada.. što je dobro ili loše za naš mozak, morat ćemo odlučiti sami.