Javnost se još nije oporavila od slučaja Učka, gdje je od serijskih mučitelja životinja spašeno 47 pasa i 6 mačaka, a nezamislivi horor otkriven je sasvim slučajno. Zatim slučaj vatrogasca s područja Bala koji je ostavio pse da umiru bez hrane i vode, zavezane. Nekoliko dana kasnije uslijedio je slučaj iz Nadina, gdje čovjek drži pse u neadekvatnim uvjetima, iz kojih su oduzeti i spašeni 31 pas i dvije mačke – iz mraka i fekalija.
Istovremeno je u Dvoru na Uni, kod poznate volonterke u registriranoj udruzi za zaštitu životinja, otkriven još veći užas, opet posve slučajno iako je bila prijavljivana.
"Oni su u kavezu, ne mogu se okrenuti, bez hrane i vode. Treba im dosta dana da umru, što znači da su umrli u mukama. Jednoj su mački pojeli cijelu leđnu moždinu, a ona je umrla nakon što je Ivana završila u pritvoru i nakon što je bila veterinarska inspekcija i nakon što se za sve to znalo", govori za Provjereno Diana Primožić iz Udruge Vis vitalis, koja je krenula u spašavanje pronađenih životinja.
I što je najgore, ondje je bilo i dijete koje je to sve vidjelo. Obitelj je bila i pod nadzorom Zavoda za socijalnu skrb.
Privedena voditeljica udruge u Dvoru na Uni sumnjiči se za povredu djetetovih prava te mučenje i ubijanje 50 pasa. Broj je potencijalno i veći, ali to se možda nikad neće saznati, što samo svjedoči koliko je dugo agonija životinja trajala.
"To je horor, neviđeni zločin u Hrvatskoj", kaže Primožić.
Policija je u Dvor na Uni došla zbog nečega sasvim drugoga i zatekla nešto što ne možete zamisliti ni u najluđim snovima. Mjesto je to za koje su se godinama skupljale donacije, a volonterku su gledali kao heroinu toga zaboravljenog kraja. No posve je logično da jedna osoba ne može sama skrbiti o 50 ili 100 pasa.
Marija Jakopanec iz zagrebačke udruge Rina objašnjava. "To je problem i kod ljudi, psihički, vezala se za ovog psa. To nije dobrobit pasa. Mi smo tu da im pružimo dom te da ih pustimo i otvorimo vrata za novoga. Tada spašavamo dva života."
Prošlu srijedu volonterka je završila u pritvoru. Veterinarska inspekcija naredila je Općini da nahrani i da vodu preživjelim životinjama. Uključile su se udruge koje su u suradnji s neprofitnim skloništima provele akciju spašavanja pasa. I tada su otkrili još više leševa nego što se prvotno mislilo.
"Mi smo došli po žive pse i pitali smo Općinu jesu li odnijeli leševe", priča Diana Primožić iz Udruge Vis vitalis. "Oni su rekli da jesu. Mi smo ondje hvatali te pse, slikali čipove da napravimo popis i pakirali ih u transportere za prijevoz. Kolegica je otišla u kuću i sasvim je slučajno vidjela da su ondje vreće kao sa smećem i tu je nabrojila 19 leševa pasa. Očitala je 19 čipova, a nisu se mogli svima očitati jer su se zalijepili za pod, pa ih se ne može preokrenuti, to je sad masa svega", prepričava užas koji su zatekli.
Na pitanje je li dobro, odgovara: "Nismo dobro. Lako za fekalije, ali miris leševa dugo nećemo zaboraviti. Kolegice koje to mogu dirati, one su bacile i obuću u kojoj su hodale."
Koliko je dugo to umiranje od gladi i žeđi trajalo, teško je reći. Na imanju su pronašli kosture, a u kući raspadnute lešine.
"Pas može 40 dana bez hrane, može i bez vode duže, ali procjena je otprilike dva mjeseca", kaže Marija Jakopanec iz Udruge Rina.
I volonterka i udruga više su puta bile prijavljivane. Inspektorat bi dolazio, pa čak i druge udruge uskakale, ali bezuspješno. Vlasnica je 2020. dobila zabranu nabavljanja novih pasa.
Jakopanec se prisjeća: "Bilo je stotinjak pasa. Pedeset pasa uspjeli smo zajedničkim snagama udruga po cijeloj Hrvatskoj preuzeti, smjestiti i naći im privremeni smještaj, a kasnije i trajno udomiti. I htjeli smo dalje da se smjeste i ostali psi, međutim gospođa Ivana je odustala, nije više dala pristup."
Nikola Arbutina, načelnik Općine Dvor, kaže kako je Ivana bila poznata institucijama. "I veterinarska inspekcija dolazila je na teren. Što se dogodilo, vrlo mi je teško reći." Općina je tijekom godina pomagala s donacijama za cijepljenje.
Luka Oman iz Prijatelja životinja kaže kako je to još gora opcija. "Kada lokalna zajednica još javno prizna, u medijima, da je ona znala za taj slučaj, ali sama nije zbrinula te životinje, nego ih je prepustila toj ženi, još i kao malo pomogla. Naravno, jeftinije je dati ženi malo novca nego osnovati sklonište, što su trebali, i tako dalje."
Iako imamo zakone koji jasno propisuju i uvjete i zaštitu životinja, oni se ne provode.
Oman kaže da zakon nema tko provoditi. "To je prebačeno na veterinarsku inspekciju, koja, naravno, ne može ni napraviti ovo po zakonima o veterinarstvu, zdravlju životinja i sigurnosti hrane. I sada im dolazi zaštita životinja kao nova obveza. Njima je to, naravno, zadnja rupa na svirali."
Također, gradovi i jedinice lokalne samouprave dužni su izgraditi svoja skloništa kako bi provodili zakon i imali pod kontrolom populacije životinja. No umjesto gradnje skloništa mnogi pribjegavaju sklapanju ugovora s privatnicima, dakle tvrtkama, koje su, kako napominje Oman, profitne organizacije i njima je na prvom mjestu profit. "Ali grad je itekako mogao u roku od 20 godina napraviti vlastito sklonište i imamo dobrih primjera."
I upravo iz te situacije gdje u mnogim profitnim skloništima stvari ne funkcioniraju na dobrobit životinja, dogodila nam se ekspanzija udruga i aktivista za zaštitu životinja. Tako smo imali priliku pratiti slučaj Žarkovica u Dubrovniku, gdje je bilo previše pasa u ilegalnom skloništu iz najboljih namjera, ali opet tu nema dobrobiti životinja. Tu je i slučaj psihijatra u Splitu, pa u azilu AS Eko u Šibeniku.
Marija Jakopanec iz Udruge Rina upozorava, "Moramo razlikovati skloništa koja vode neprofitne udruge i privatna skloništa koja su firme. Oni su u zakonu iščitali da pas mora biti cijelo vrijeme u skloništu, što je njima plus jer se plaća po danu. Jedinica lokalne samouprave plaća hvatanje, dovoženje, čipiranje, cijepljenje i sve, i onda se po danu naplaćuje. Dok je kod neprofitnih skloništa, koje vode udruge, plaćanje paušalno, znači jednokratna uplata i to je to."
Dakle, općinama i gradovima bi trebalo biti u interesu da se psi iz skloništa udomljavaju, pogotovo kad nemaju vlastito sklonište, jer bi tako trošili manje našeg novca.
No sve one koji rade po zakonu najviše izluđuje što se za sve ove slučajeve znalo, a nije se poduzelo gotovo ništa.
"Veterinarska inspekcija nije tu da spašava životinje, oni su tu da ljude štite od bolesti", objašnjava Primožić.
Tu su i komunalni redari, koje nitko ne mora pustiti na privatni posjed. Zato svi upućuju apel da se osnuje inspekcija za zaštitu životinja.
"Kod nas se samo gleda gdje će tko prebaciti lopticu", kaže Oman. "I onda komunalno redarstvo kaže – to nije naše, mi smo prijavili veterinarskoj inspekciji, pa veterinarska inspekcija – joj, to treba komunalno redarstvo. Pa ono, više papira pošalju međusobno, koliko se vremena potroši da dokažu da to nije njihovo, nego da su se zajedno našli i sredili to kako treba da nam se nikad više ne ponovi."
Udruga Rina u Zagrebu preuzela je tri psa spašena s Dvora na Uni, slijepe, s upalama, izgladnjele. Pravo je čudo što su preživjeli. "Počeli su jesti polako, samo što hranjenje mora ići svaki sat i pol do dva, žlica po žlica. Ne smiju naglo jesti, a takvo će hranjenje trajati desetak dana." Danonoćna je to skrb koja zahtijeva posebne uvjete.
Uz svu ljubav prema psima i emociju koju izazivaju u nama, treba upaliti razum. Ne može jedna osoba skrbiti za pedeset, a kamoli stotinu pasa. Poanta je udomljavanje, a ne skupljanje pasa na takozvano sigurno.
Više ovoj priči pogledajte u videoprilogu reporterke Provjerenog Eme Branice.
