Usmjeravanjem zrake elektrona u svemirski otpad, pozitivno nabijena automatizirana svemirska letjelica, mogla bi isti otpad povući vrlo visoko u orbitu te ga tamo odbaciti, daleko izvan zone koja bi predstavljala opasnost za druge satelite i letjelice niže u Zemljinoj orbiti.
Rješenje tog sustava oslanja se na elektrostatičke sile, koje se javljaju kad se na nekoj površini nakupe elektroni i tako ona postane negativno nabijena. Takav manji negativni naboj mogao bi se izazvati i na otpadu u Zemljinoj orbiti pomoću spomenute zrake, od nekoliko desetaka kilovolti, što je istovjetno naboju koji se nalazi u iskri svjećice u motoru automobila.
>> Prijete nam sudari svemirskog otpada sa satelitima i letjelicama
Kako je uopće došlo do problema, pitanje je koje zahtjeva i nekakvo pojašnjenje. Dakle, u ranim danima svemirskih istraživanja pretpostavljalo se kako područje oko zemlje može apsorbirati gotovo beskonačne količine otpada. Mislilo se da ako jednostavno prepustimo naš satelitski, raketni i drugi otpad samima sebi, da će se oni jednako tako pobrinuti sami za sebe, u smislu otpada.
To se nije dogodilo, niti je to bila zdrava pretpostavka, a sada se približavamo situaciji koju se naziva Kesslerov sindrom, u kojem se svemirski otpad, zbog ogromne nagomilanosti, počinje sudarati sam sa sobom i stvarati tisuće novih komada otpada, dovodeći u pitanje orbite svih funkcionalnih letjelica oko Zemlje.
Metodu elektrostatičkog polja već godinama istražuje Hanspeter Schaub sa Sveučilišta Colorado u Boulderu. Problem je u tome što je metoda spora, odnosno sile koje se planiraju koristiti slabe i zahtjevaju puno strpljenja. Takozvani GLiDer mogao bi rješiti tri komada otpada iz Zemljine orbite godišnje, a samo u geostacionarnoj orbiti ih ima čak 1.200 komada. Dakle ili bi trebala čitava flota, ili jako puno vremena za njihovo čišćenje.
'Mislim da je to odlična ideja koja bi funkcionirala za otpad u geostacionarnoj orbiti', istaknuo je za Wired Claude Phipps iz tvrtke Photonic Associates, koji nije sudjelovao u studiji. Metoda bi bila neprimjenjiva u nižoj orbiti, tvrdi Phipps, jer je nabijena plazma koju širi Sunce hladnija i gušća, dok je u višoj orbiti toplija i difuznija. Bilo koji objekt kojeg bi dobio naboj , u ovom slučaju svemirski otpad pogođen elektronskom zrakom, puno bi brže privlačio tu ohlađenu nabijanu plazmu i opet postao neutralan. U višoj orbiti to ne bi bio slučaj.
Schaub je svjestan tog problema i njegova je i namjera da elektrostatičku vučnu zraku koristi na otpadu koji se nalazi na 36.000 kilometara iznad Zemlje u geostacionarnoj orbiti. Druge metode, koje uključuju kontakt, za razliku od njegove, mogu se koristiti za otpad u nižoj Zemljinoj orbiti, smatra Schaub.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
