Pred njom bi se mnogi mogli posramiti: Rodila se bez ruku i nogu, ali duha pravog ratnika

Ona ne kuka i ne jadikuje, može kako kaže, gotovo sve. Takvim stavom prema životu posramit će većinu nas, pogotovo zato što nju od rođenja život nije mazio. Mersiha se rodila bez ruku i nogu, ali duha pravog nesalomljivog ratnika. Unatoč okolini koja nerijetko zna biti okrutna prema drugačijima, ona je uspjela završiti školu, zaposliti se, udati, roditi dvije prekrasne djevojčice. Simpatična, hrabra i prije svega skromna žena koja nema želja jer sve ih je, kaže, sama ostvarila. 

Pročitajte i ovo Provjereno donosi Ni nakon mjesec dana ne može pokopati majku jer čeka nalaz obdukcije: Iz bolnice poslali nevjerojatan odgovor Problem privatnih nekretnina Četiri godine ne žive u svom domu: "Teško mi je što ne mogu tu stanovati, ali Bože dragi..."

Ona sama kuha kavu i mjesi kruh, brine o svojim djevojčicama, tipka na računalu, fotografira, piše poruke. Dok joj muž radi, ona je s djevojčicama. Ne treba nikoga, a ono što ne može, kaže, ni ne treba.

Mersiha je poslovna žena, majka, supruga. Živi životom uobičajene 35-godišnjakinje. No, za takav, uobičajeni život, ona se morala mnogo više potruditi. Pitanja, pogledi, oni sažaljivi najčešće, s time živi cijeli život. „Vjerujte, oglušila sam na te triječi. Dogodi se da mi je netko nešto rekao, a ja nisam ni čula. Ma, ne zanima me mišljenje drugih. Ono što želim čuti, čujem, što ne želim, ne čujem“, govori Mersiha. Da ih je slušala, davno bi, kaže, odustala od svega.

Problemi postajali sve teži

Majci, tada 19-godišnjakinji, bila je prvo dijete. Željeno i voljeno dijete od prvog dana. Postoji i službena dijagnoza njezina stanja. No, kako i zašto je došlo do ovoga odgovora nema. Dolazak na svijet ipak, bio je trenutak kada je njezina majka shvatila da ono što ih čeka jest bitka.

Preživjeli su rat, spaljen dom, izbjeglištvo. Povratkom u domovinu Mersiha je krenula u srednju školu, a problemi su tada postali sve teži. „Kad sam se vratila završila sam osnovnu školu. Upisala sam gimnaziju, ali mama me vodila. Nisam mogla sama, nije bilo lifta pa me nosila mama. Zapravo, ona kolica, a ja uz stepepnice“, prepričava Mersiha.

„Po katovima smo morale hodati. Penjale smo se mjesec dana. Ja sam čekala u autu i nosila je nakon sata s kata na kat, da bi profesor na kraju rekao da ju vodimo jer on više ne može“, ispričala je Mersihina majka. Mersiha je gimnaziju završila, ali ne u Tuzli, već Kalesiji. Upisala je i fakultet, ali ondje su prepreke bile pregoleme. To je bio prvi put u životu da je odustala od nečega što je željela.

Našla je posao u Informativnom centru za osobe s invaliditetom. Baš tamo postala je jednom čovjeku, osobi koja se kao i ona rodila s invaliditetom i koji je baš Mersihu izabrao za jednu od junakinja nejgovog filma. „Njoj apsolutno asistent nije trebao. Mislim, kad pogledate ljude, da onakvoj osobi ne treba asistent… Ona sama dođe na posao, ode s posla sama, dođe kući. Kad tako pogledate neke stvari, i ja sam, vjerujte mi, zaprepašten. Većina našeg društva je apatična. Ne znam zašto, ali pogotovo kad su u pitanju osobe s invaliditetom. Uvijek imaju sa strane neku podršku, uvijek netko da ih gura. Treba nekoga pustiti samog da ide kroz život, da malo vidi“, rekao je Aladin Kavgić.

Ništa nije nemoguće

A to je bila Mersihina priča. Što god je mogla, radila je sama, pa i živjela samo sa sestrom u Tuzli. Poanta Aladinovog filma bila je ukazati da ništa nije nemoguće kada se to stvarno želi.

I danas Mersiha radi honorarno za informatički centar, koliko stigne od kuće. No, sada joj je, kaže, najvažnije izgraditi stabilan dom i obitelj. U tu je avanturu ušla s Dževadom, osobom koji je otpočetka u njoj vidio samo ženu koja mu se svidjela na prvi pogled. Bila je, kaže, zima i snijeg. On je navaljivao, a ona se nećkala.

„Imala sam vezu prije nejga, ali nije to bilo to. Nisam mislila da će biti nešto od ovog, kao samo kavica i to. Kad sam mu rekla da sam u kolicima, rekao je da mu to ne smeta. I kao 'ajmo na kavu“, prisjeća se Mersiha. A ista ta kava je prerasla u vezu.

Malo pomalo, postalo je sve ozbiljnije, dok nije postalo posve ozbiljno. Dževad je svoju Mersu, kako ju od milja zove, zaprosio, i to u kući njezinih roditelja. Nitko oko toga nije postavljao suvišna pitanja. Njihovu su volju svi poštovali.  Sudbonosno da izgovorili su prije 5 godina. Obećali su jedno drugome, ne samo ljubav već i potporu, za cijeli život.

Koliko god kroz život bila optimistična, kaže, u trudnoći je dosta razmišljala. Ne toliko zbog vlastitih strahova, već zbog onog što su joj drugi govorili.

Prepreke su bile tu da se ruše

Pitanje gdje su mami ruke i noge, dosad Mersihina kćerka nije postavila. Ali Mersiha je to već toliko puta objašnjavala, da nad njime, kaže, nimalo ne strepi. Njezini su dani danas posvećeni njezinim malenim djevojčicama, koje imaju stotine pitanja i želja.  Većinu ih može ispuniti, i ispunjava. No, koliko god joj život bio bitka protiv prepreka, one su tu.
Neke su prepreke izgradili drugi, a s nekima se rodila.

Samo rad i trud, to joj je uvijek bio motiv. Suze nikada nisu imale posebno mjesto u njezinom životu. „U suštini, ja sam zadovoljna sa svojim životom i tako pokušavam to prenijeti na svoje djevojčice da budu zadovoljne s onim što imaju. Onoliko koliko imamo, toliko imamo“, govori Mersiha.

Nikada u životu nije stala na svoje noge, nikada imala priliku nalakirati nokte, proteze nije željela. A mobilnija je i borbenija od većine koju i ona i mi znamo. Pomalo i tiha, ali je zato golema srca i volje – aduta koji su je vodili kroz život, u kojoj su prepreke bile da se ruše, a želje da se ostvaruju. A njih je, kaže, barem one najvažnije, već i ostvarila.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr