"Kao da me netko udario šakom u trbuh", to je bio osjećaj koji je obuzeo Bjartmara Leóssona kada mu je prvi put ukraden bicikl. No, ubrzo je pomislio da to i nije takav problem: ''Okej, tvoj bicikl je tamo negdje, to je igla u plastu sijena... ali ovaj plast sijena nije tako velik, ovo je Reykjavík. I odlučio sam - idem pronaći svoj bicikl''.
Napravio je bilješke i ubacio ih kroz vrata susjedu, a ubrzo je dobio opis osobe za koju se vjerovalo da je viđena s njegovim biciklom u centru grada: ''Svaki dan sam si mislio u sebi - danas je dobar dan da pronađem svoj bicikl.''
I zaista - jednog dana ugledao je nekoga na svojem biciklu, zaustavio ga i dobio natrag. Susret je, doduše, protekao u pomalo dramatičnom tonu, priznao je, ali se njegov pristup od tada i dramatično promijenio.
''Sad kad vidim te tipove na ukradenom biciklu, samo razgovaram s njima vrlo smireno. Neki dan sam razgovarao s jednim od njih i nisam ni spomenuo bicikl, samo sam rekao - ispričaj mi svoju priču.'' Na kraju razgovora, kaže, čovjek mu je dao bicikl.
Vitez pedala
Strast Bjartmara Leóssona prema biciklima započela je dok je bio dijete i vozio svoj prvi tricikl ulicom, kao tinejdžer počeo je voziti brdske biciklističke utrke, a zainteresirali su ga i starinski bicikli. S vremenom je počeo primjećivati i bilježiti porast krađa bicikala u Reykjavíku, a probudio se i stari inat. Umjesto da nestale bicikle zauvijek otpiše, prisjetio se za Guardian, on je odlučio krenuti u potragu za njima i vratiti ih pravim vlasnicima.
Bilo je to 2019., a četiri godine kasnije tijekom kojih je spasio stotine bicikala, sve na volonterskoj bazi, 44-godišnjak je stekao reputaciju u glavnom gradu Islanda – i među biciklistima i među potencijalnim kradljivcima bicikala. ''Šaptač biciklima'', ''policajac na biciklu'', ''svećenik na biciklu'', ''Isus na biciklu''- nadimci su koje su mu nadjenuli ljudi diljem njegova rodnog grada koji mu se obraćaju za pomoć kako bi pronašao njihove nestale bicikle, alate, pa čak i automobile.
Kradljivci bicikala često mu ih, kaže, predaju bez pitanja, a neki bivši su mu čak počeli i pomagati. "To je poput male grude snijega koja je jako brzo postala velika", istaknuo je, a ljutnja i bijes koje je osjećao na početku, preobrazili su se u pokušaj razumijevanja situacije i upoznavanja ljudi. Upravo takvim načinom razmišljanja došao je do mnogih i ne samo da ih je uvjerio da pomognu u pronalaženju ukradenih bicikala, već je na neke čak i utjecao da naprave promjenu u svojim životima.
Pročitajte i ovo
S ''krive'' strane sica i žbica
Kada netko izgubi svoj bicikl, sada ga već i za 48 sati može pronaći u grupi koju je pokrenuo na Facebooku - Hjóladót ofl. tapað fundið eða stolið odnosno Stvari za bicikle - izgubljene, pronađene ili ukradene, koja se svakih nekoliko sati ažurira nestalim i pronađenim predmetima i ima više od 14.500 članova.
"Nisam samo ja. Mnogo puta netko vidi bicikl skriven u grmlju, fotografira ga i onda netko drugi prokomentira - hej, to je moj bicikl, tako da svi paze'', ističe, a njegov rad jako cijeni i policija. "Bjartmar Leósson radi sjajan posao pronalazeći i skupljajući bicikle koji su ukradeni", rekao je za Guardian šef policije Reykjavíka Guðmundur Pétur Guðmundsson.
Kad je nekome ukraden bicikl, policija ga upućuje na njegovu grupu na Facebooku, a on kada postoji nagrada za nalaznike, daje ju ljudima koji žive u skloništu. No, začeci, kao što je i sam priznao, nisu baš bili tako altruistični. Ljutnja je bila snažan pokretački motiv kada sam tek počeo, kazao je.
Naime, nakon što je vidio predmete, pa tako i bicikle, za koje je smatrao da su ukradeni, ispred primjerice skloništa za beskućnike, nosio bi ih na policiju, a ne skriva ni da se često sukobljavao i raspravljao s ljudima koje je smatrao odgovornima. Sada, kaže, suosjeća s njima.
Ništa se, dodaje, neće promijeniti ljutnjom i vrištanjem pa je odlučio razgovarati s njima. Ubrzo je uvidio da je problem krađe, ne samo bicikala, vrlo često uzrokovan ovisnošću, dugim listama čekanja na rehabilitaciju i zatvaranjima tijekom ljeta. U tom trenutku pokrenuli su se još neki kotačići.
Bjartmar Leósson se sprijateljio sa štićenicima skloništa, a neki, među njima i pojedini koji su i sami bili prisiljeni na krađu, počeli su pomagati pronaći bicikle. Nekima od njih on je pomogao i pomaže u rehabilitaciji, a sve je uvelike utjecalo i na njega samog i spoznaju koliko je važno na različite načine pomagati ljudima, pogotovo onima koji su ranjivi dio društva i zajednice.
Pročitajte i ovo
Kotač promjena
Reykjavík nije Amsterdam, ali prijevoz na dva kotača je u porastu u glavnom islandskom gradu, koji ima 139.875 stanovnika. Bjartmar Leósson upozorava da krađa bicikala može odvratiti ljude od korištenja bicikala umjesto javnog prijevoza jer se boje ostaviti ih zaključane vani, a može ih i potpuno spriječiti da bicikliraju: "Neki ljudi su se prebacili s automobila na bicikl, ali ako im je bicikl ukraden, a policija ništa ne čini, onda se jednostavno vrate automobilu''.
"Sve prijave krađe bicikla se istražuje'', napominju iz policije, prema čijim je statistikama u posljednje tri godine došlo do stalnog smanjenja krađa bicikala u gradu - s padom s 569 u 2021. na 508 2022. godine i 404 u prvih 11 mjeseci ove godine.
Da bi ljudi više vozili bicikle, a što donosi brojne koristi i uštede na osobnom, društvenom i državnom planu, važna je i odgovarajuća biciklistička infrastruktura. Toga su dobro svjesne gradske vlasti, čiji je cilj kroz novi sustav biciklističkih staza u Reykjavíku povećati udio biciklističkih putovanja na najmanje 10 posto svih obavljenih putovanja do 2025. godine.
