Najveći geopolitički izazov u svijetu: Pet faktora zbog kojih nitko ne želi djelovati prvi

Tenzije na Korejskom poluotoku ne jenjavaju, dok američke i južnokorejske snage počinju svoje zajedničke vojne vježbe koje će trajati dva tjedna. Ipak, situacija se čini manje alarmantnom otkad je Kim Jung Un povukao svoj plan napada na američku vojnu bazu Guam. Rješenje situacije neće biti jednostavno ni brzo zbog nekoliko ključnih faktora koji bi mogli produžiti, ali i pogoršati odnose SAD-a, država u regiji i Pjongjanga.

Pročitajte i ovo Zabrinutost raste Amerikanci potvrdili: "Sjevernokorejski vojnici su u Rusiji, imamo dokaze" Posjetio raketne baze Kim Jong Un zaprijetio: "To zahtijeva temeljito i oštro protudjelovanje naših nuklearnih snaga"

Bijela kuća čuva svoj as u rukavu

Zadnjih 60-ak godina nepredvidivi odnosi SAD-a i Sjeverne Koreje uvijek su se nekako držali pod kontrolom, no sada je na potezu predsjednik Trump koji je već pokazao kako se njemu ne sviđa taktiziranje te je jasno pokazao da neće raditi ustupke. Osobito se izjasnio u pogledu da smatra kako je jedino oružje koje Sjeverna Koreja ima nasilna retorika.

Važna je činjenica u trenutnoj sjevernokorejskoj situaciji i potpora koju ima od američkih građana – čak 62 posto Amerikanaca vjeruje da je Kim Jung Un ozbiljna prijenja za SAD, dok ih 50 posto podržava vojnu akciju protiv Sjeverne Koreje ako nastave testirati rakete koje mogu doći do američkog teritorija. Ti podaci, u svjetlu opale potpore Trumpu i rastućih problema oko istrage koju vodi Muller, osiguravaju Trumpovoj administraciji spasonosnu kartu koja bi mogla biti odlična vanjskopolitička akcija za promjenu političkog narativa.

Sjeverna Koreja mora se dokazati

Konvencionalna analiza sjevernokorejskog vođe Kim Jung Una počinje i završava s tim da je prilično lud, navodi novinar TIME-a. Iako je to vrlo vjerojatno, on se u vođenju strane politike pokazao kao pragmatičan. Kim Jung-un je mogao učiti iz primjera što se dogodilo Saddamu Husseinu i Muammaru Gaddafiju koji su također blefirali u velikoj nuklearnoj igri. Sigurno ne želi nastaviti njihovim stopama.

Guam zapravo nikada nije bio vjerojatna opcija uzevši u obzir jačinu i opremljenost te američke vojne baze. Postoji velika šansa da bi planirano lansiranje raketa iz Pjongjanga završilo njihovim obaranjem, pa bi umjesto da pokaže svoju vojnu moć, Kim Jung Un postao ruglo za ismijavanje.

Opasnost zapravo dolazi iz regije više nego iz SAD-a. Dugogodišnji sjevernokorejski dobročinitelj te njihov najveći izvoznik i uvoznik – Narodna Republika Kina, postala je prilično uzrujana trenutnim tenzijama koje je podigla Sjverna Koreja te bi vrlo lako mogla reagirati, što je zapravo za samog Kim Jung Una mnogo gora opcija. Ako i dođe do kineske blokade, Pjongjang bi zbilja mogao krenuti tragičnim smjerom.

Kina je pod pritiskom

Kina bi mogla reagirati jer je i sama pod pritiskom. Tu se zapravo zatvara krug jer pritisak na Kinu dolazi od SAD-a. Kina nema puno izbora, nego stisnuti uvjete pregovora sa Sjevernom Korejom, budući da im Trump prijeti trgovinskim ratom već mjesecima.

U idealnom slučaju, Kina bi željela stabilnost u svijetu kako bi nastavila svoj uspon do statusa moćne svjetske sile. S obzirom na to, Kina nema mnogo mogućnosti kada je u pitanju suočavanje sa Sjevernom Korejom. Ne smije ući u obračun sa SAD-om, tako nedjelovanje u ovom slučaju nije dugoročna opcija. Ipak, s druge strane, ne može samo blokirati Sjevernu Koreju – jer tko zna kakve probleme bi to prouzrokovalo i kakve reakcije bi uslijedile iz Pjongjanga. Jedno je sigurno, Kini nije u interesu srušiti sjevernokorejski režim i tako dovesti do ispaljivanja projektila i priljeva tisuća sjevernokorejskih migranata dok SAD iskorištava situaciju da preuzme inicijativu u Aziji.

Prema tome, Kina ima nekoliko loših opcija, ali kako navode iz TIME-a, vodstvo Kine dosad se vrlo dobro snalazilo u različitim geopolitičkim situacijama i sigurno će uslijediti neka reakcija: kako kineska tako i sjevernokorejska, samo je pitanje u čiju korist.

Južna Koreja zatočena u sredini

Pjongjang je već iznimna opasnost za Južnu Koreju. Sjeverna Koreja već ima između 2,5 i 5 tisuća tona kemijskog oružja kao i nekoliko tisuća artiljerskog oružja uperenih u Seoul – neki analitičari procjenjuju da Sjeverna Koreja ima dovoljno naoružanja koja bi populaciju Seoula od 10 milijuna mogla izbrisati s lica Zemlje u samo dva sata.

Iako se oružana prijetnja čini dovoljno strašnom, strašne su i druge vojne, diplomatske i trgovinske tenzije koje ima s Kinom i SAD-om – Kina im je vrijedan trgovinski partner i bitan uvoznik, a SAD važan vojni partner na kojeg se oslanja još od 1950-ih godina. Tenzije u balansiraju između udovoljavanja dvjema silama također pojačava činjenica da su Amerikanci još za vrijeme Baracka Obame u Južnu Koreju doveli proturaketni THAAD-sustav zbog kojeg se Kina odmah pobunila jer dovodi u pitanje njihovu vojnu premoć u regiji i špijunira opremljenost kineskih snaga. Sve se to događa dok Južna Koreja ne radi mnogo po pitanju činjenice da je ona najlakša i najbliža meta Sjeverne Koreje.

Problem koji odbija svako rješenje

Rezime situacije: SAD zahtijeva da Sjeverna Koreja prestane razvijati nuklearno oružje i rakete, a Pjongjang nastavlja razvijati nuklearno oružje i rakete kako bi osigurali da će preživjeti u sukobu s neprijateljem koji ga toliko plaši da mu prijeti da će uništiti. Kina želi da stvari ostanu relativno mirne i nepromijenjene, a Južna Koreja samo želi biti na miru i sama (Japan također). Ako to nisu dovoljno uskladivi zahtjevi, razmotrimo i glavne aktere koji su uključeni: Donald Trump, Kim Jong Un, kineski predsjednik Xi Jinping (koji je ove jeseni u političkoj tranziciji i premda se očekuje da će dobiti novi mandat, većina dužnosnika Komunističke partije koji donose odluke uz njega bit će zamijenjena), i za kraj novopoečeni južnokorejski predsjednik koji je u predsjedničkoj fotelji samo šest mjeseci i zagovara politiku mirnih pregovora s Kim Jung Unom.

Sjeverna Koreja mogla bi biti najteži geopolitički izazov s kojim se svijet suočava. Nekoliko svjetskih sila želi suprotne stvari, a svi od njih boje se da će ih povlačenje odlučujućih poteza dugoročno ostaviti s gorim posljedicama. Ipak, što dulje nitko ne čini ništa, problem se razvija, a u određenom će trenutku će presuditi nečiji očajnički potez, koji će sve prisiliti na akciju. Uvijek postoji šansa da će prevladati razum i da će tradicionalna diplomacija proraditi, ali svijet u posljednje vrijeme nije bio te sreće.