Erdogan i Putin (Foto: AFP)
Erdogan i Putin (Foto: AFP) Foto: Afp

U doba neizvjesnosti i preslagivanja odnosa i uloga u Europi i svijetu, Erdogan i Putin kao da su sišli s ekrana filmova o Rockyju Balboi, gdje je svaki premlaćeni suparnik – potencijalni obiteljski prijatelj.


Začudo, predsjednici su se ove godine vidjeli čak 4 puta uživo i 12 puta čuli telefonom. Tako se stvorio dojam da Rusija i Turska imaju jako puno zajedničkih tema te da su obaranje ruskog zrakoplova, ubojstvo ruskog veleposlanika i bombardiranje turskih položaja u Siriji tek sitne neugodnosti koje ne mogu omesti pravo muško partnerstvo.

Ovih su se dana dva predsjednika sastali u ruskom Sočiju. Tom je prigodom Erdogan opisao Putina kao „dragog prijatelja“ na što mu je ovaj uzvratio izjavom o potpunoj normalizaciji bilateralnih odnosa.

No, stvari su daleke od normalnosti. Ovo forsirano zbližavanje dvaju vođa nije rezultat osobnih simpatija ili antiameričkog sentimenta. Šećerno-kremasta glazura dijaloga, koja sigurno iritira obojicu nužno je zlo za ostvarivanje njihovih različitih ciljeva.

Problem br. 1 - plin

Vezani članci Ruski predsjednik Vladimir Putin Rusi grade novi grad na krajnjem istoku: Putin otkrio ime novog industrijskog centra s 300 tisuća stanovnika Ruski predsjednik Vladimir Putin VIDEO Učenik ispravio Putina na satu povijesti, ravnatelj ga opomenuo zbog drskosti. Kremlj: "Nadamo se da neće naknadno biti kažnjen"

Osnovna tema sastanka koja je zanimala rusku stranu bila je energetika, odnosno plinovod „Turski tok“. Ruski dio novog plinovoda već je došao do turskih gospodarskih voda, a očekuje se će prema Turskoj plin poteći već 2019. Još prije incidenta sa zrakoplovom, Gazprom je planirao graditi četiri odvojka – jedan za Tursku a tri za europski tranzit. Zbog nesretnih okolnosti, Gazprom je morao pristati na neprofitabilnu gradnju samo jednog odvojka kroz koji je Turska kanila samostalno i nesmetano haračiti druge korisnike. Kada se u igru uvukao faktor Sirije i Kurda, Putin je dobio priliku da objasni „dragom prijatelju“ Erdoganu ruske nasušnje potrebe. U konačnici, Rusija je prvo polutajno, zatim glasnije počela izgradnju drugog odvojka prema Europi.

Tempo izgradnje je luđački: od 4 do 5 kilometara plinovoda po danu. Rusiji se užasno žuri jer Kremlj očigledno malo vjeruje Turskim riječima i što prije želi staviti Ankaru pred činjenicu. S druge strane, loše iskustvo sa propalim Južnim tokom naučilo je Moskvu da se političke prilike u EU (i SAD-u) mogu brzo razvijati u nepoželjnom smjeru.

No, ruska užurbanost ne godi Erdoganu koji želi što je moguće duže držati ruskog kolegu na uzici. Na sastanku je Erdogan letimično izjavio da je „čuo“ o završetku ruskog dijela plinovoda. O izgradnji turskog dijela, lukavi je predsjednik samo izjavio da „pažljivo prati taj projekt“.

Problem br. 2 – nuklearna energija

Tu nije kraj energetskim neugodnostima. Dva predsjednika ponosno su najavili da će prvi reaktor nuklearne elektrane Akkuyu, koju grade Rusi, biti pušten u pogon 2023. Problem je u tome što izgradnja ne podrazumijeva gotovo nikakvih financijskih obveza turske strane. Vrijednost nuklearke iznosi 22 milijarde dolara od čega 20 milijardi iz svog džepa vadi Rusija. Model povrata investicija je isto nepovoljan: cijena na prodaju struje fiksirana je u dolarima na 15 godina unaprijed. Osim toga, nema nikakvih garancija da turske vlasti neće odlučiti iskorisiti velike troškove i poodmaklu fazu projekta kao polugu te – kao što je to slučaj sa plinovodom – za neko vrijeme izjaviti da su, eto, „čuli“ o tom projektu i tiho gurnuti lokalno stanovništvo u ekološke prosvjede (s obzirom da će se Akkuyu graditi na južnoj obali).

Problem br. 3 – S-400

Sasvim nedavno turski ministar obrane Nurettin Canikli izjavio je da je kupovina ruskog naprednog protuzračnog sustava završena. No, postoji mogućnost da „završena“ kupovina nikad to neće biti. Jer kada se učinilo da je sve usuglašeno a prodaja u džepu, Erdogan je mistično izjavio da „treba još razmotriti neke tehničke detalje“. Turska je niz godina pregovarala sa Kinom o kupnji njihovog sustava da bi se u zadnji čas predomislila. Osim S-400, Turska trenutno u igri drži i europski sustav od konzorcija EUROSAM.

Nije da Turskoj trebaju napredni protuzračni sustavi. Moguće je da Erdogan na ovaj način provocira NATO i SAD, dijelom zbog odluke Washingtona da iz Turske zauvijek odveze sustave Patriot, a dijelom zbog Fethullaha Gullena. Isto tako je moguće da se kupnjom S-400 Erdogan želi zavući Putinu pod kožu kako bi Rusija odbila suradnju sa Kurdima.

Turski čelnik zasad ne kani povući snage iz Siriju sve dok ne porazi Kurde ili dok se ne dogodi raspodjela Sirije. Rusija je ključna u podršci Assada protiv kojeg se bore proturski pobunjenici. Erdogana muči i činjenica da je ruski naftni div Rosnjeft potpisao sporazum sa iračkim Kurdistanom i na taj način legitimizirao Kurde. Da stvar bude još gora, čelnik Rosnjefta, Igor Sečin bliski je Putinov prijatelj.

No Erdogana još više muči mogućnost američko-ruskog sporazuma o Siriji koji bi ga mogao izbaciti iz igre.

Na sastanku APEC u Vijetnamu, Putin i Trump potpisali su zajedničku izjavu u kojoj su se složili da „ne postoji vojno rješenje sirijskog pitanja“. Takva izjava de-facto onemogućuje Turskoj vojne operacije protiv kurdistanskih snaga, pa je razumljivo da je prije odlaska u Soči Erdogan bijesno izjavio: „ako smatraju da nema vojnog rješenja, neka napuste Siriju.“

Na kraju svega, u pozadini tobožnjeg rusko-turskog prijateljstva skriva se - šipak. Naime, jedna od tema susreta bila je voće i povrće. Predsjednici su pohvalili jedan drugog za dobar izvoz rajčica, patliđana i nara. Sočni nar, još je znan kao šipak, što je vrlo simbolično i dosta točno opisuje mogući ishod tursko-ruskih odnosa i njihove uzajamne dobitke.

S obzirom na sasvim različite interese – Rusiji treba izvoz energenata i velika, konstruktivna uloga u Siriji. Erdoganu treba uništenje Kurda te vanjska i unutarnja kapitalizacija post-pučističkog kapitala – sasvim je očigledno da ovo „partnerstvo“ ne počiva na uzajamno korisnim interesima već na unutarnjim frustracijama i problemima.