Svoj stav vlada u Madridu opradava službenim razlozima kao što su nestabilnost Balkana i kršenje međunarodnog prava, te ističe kako u Europi nije postignut konsenzus o priznavanju Kosova.
No austrijska ministrica vanjskih poslova Ursula Plassnik najavljuje da će njezina zemlja u internoj raspravi Europske unije o Kosovu aktivno raditi na postizanju što je moguće šireg konsenzusa.
Ono što Madrid službeno ne želi kazati su strahovanja da bi kosovski presedan mogle slijediti njezine autonomne regije Baskija i Katalonija.
Upravo se Baskijska separatistička organizacija ETA u siječnju poslužila kosovskim primjerom kad je istaknula da njezina oružana borba za neovisnost s 800 žrtava u 40 godina koliko je vršila atentate na španjolske dužnosnike, nije 'utopija'.
Španjolski ministar obrane Jose Antonio Alonso kazao je da njegova vlada 'ne prihvaća jednostrane izjave o neovisnosti', te da je stanje na Balkanu 'specifično' i ne 'može se primijeniti ni na jednu drugu zemlju EU, a još manje na Španjolsku'.
Specifično kosovskog pitanja naglašava i Grčka strahujući kako bi se kosovski presedan mogao odraziti na Cipar, otok podijeljen između ciparskih Turaka i Grka.
'Morat ćemo pričekati da vidimo što će se dogoditi u regiji i učiniti apsolutno sve ... da se taj model ne imitira, bez obzira što se dogodi na Kosovu, koje je slučaj sui generis', kazala je ministrica vanjskih poslova Grčke Dora Bakoyannis.
Stručnjak Jean-Yves Camus s Instituta za međunarodne i strategijske odnose upozorava da kosovsko priznanje ruši 'gotovo dogmu o nedodirljivosti granica, koja je na snazi od Drugog svjetskog rata'.
To ide u prilog 'pokreta koji žele ponovo iscrtati kartu Europe na temelju etničkih, lingvističkih i kulturnih kriterija', kaže Camus.
Na tom tragu je i poruka belgijske Nacionalističke stranke NVA (Novi savez flamanca) koja ističe da je 'bitno pravo naroda na
samoodređenje' i poziva Belgiju da podupre neovisnost Kosova, čemu se protive Valonci (frankofoni), strahujući od 'domino efekta'.
Napose krhko područje je prostor bivšeg Sovjetskog Saveza, koje obiluje bivšim autonomnim oblastima, danas u sastavu samostalnih država nastalih nakon raspada glomazne komunističke države.
Razlozi ruskog protivljenja kosovskoj neovisnosti zacijelo ne leže samo u tradicionalnom savezništvu sa Srbijom već i želji da se izbjegne prelijevanje kosovskog presedana na područje bivšeg SSSR-a, poglavito na eksplozivni Kavkaz gdje su Rusi 90-ih godina dvaput ratovali protiv čečenskih boraca za neovisnost.
Rusija zauzvrat podupire pokrajinu Abahaziju koja uz pomoć Moskve funkcionira kao neovisna država, iako joj to službeno ne priznaje ni Moskva. Abhazija nestrpljivo očekuje proglašenje neovisnosti Kosova nadajući se logikom 'domino efekta' i sama dobiti međunarodno priznanje.
U Gruziji postoji i Južna Osetija, koja bi također mogla zahtijevati neovisnost, a u Moldaviji se tome nada Pridnjestrovlje.
Osim regija koje agresivno teže odcjepljenju, u Europi ima i onih koje idu isključivo mirnim putem, poput Škotske koja ima pokrajinsku vladu od 2007. i sprema se 2010. organizirati referendum o neovisnosti.
Škotski premijer Alex Salmand savjetuje svima da 'svoje ciljeve ostvaruju demokratskim i potpuno mirnim sredstvima'.
