Na prvi pogled, najveći američki otok Coiba čini se kao idilična obala, savršena za turističke avanture. Ovo tropsko okruženje ipak nije bezopasno, barem ako se nešto više udaljite od obale, piše News.com.au.
Jedan mali dio ovog otoka u Panami dobro je osiguran i ovdje turisti bezbrižno uživaju, sudjeluju u tečajevima ronjenja, a među ostalim imaju čak i dobro dresiranog krokodila s kojim se mogu igrati. No, ako se udaljite na neki drugi dio otoka, ulazite u u potpunosti drugi svijet. Tu se, naime, raj pretvara u pravi pakao, o čemu piše i bivši američki vojni službenik Chuck Holton, koji je zadnjih godina čak osam puta posjetio ovo mjesto i jako ga dobro upoznao.
'Otok je toliko zao, putovao sam cijelim svijetom i nisam se nigdje osjećao kao ovdje, kao da me cijela priroda pokušava ubiti', započeo je svoju priču Holton.
'Sve na ovom otoku želi vas ugristi, sve je otrovno', nastavio je i dodao da mjesto nikako nije ugodno za kampiranje. No ono što je otkrio na posljednjem, prošlogodišnjem posjetu u nizu toliko ga je iznenadilo, ali i uznemirilo da je počeo pisati knjigu o svom boravku u zaboravljenim mjestima.
'To je veliko, bezobzirno mjesto koje se u trenutku može preokrenuti protiv vas', rekao je.
'Otok je poprilično velik, gotovo kao manja zemlja, no ipak još uvijek nije u potpunosti istražen. Zadnjih deset godina vodim turističke ture po otoku, gdje istražujemo još neistražena područja, koja niti jedan čovjek još nije vidio', ispričao je za News.com.au.
'Ovo je kao dio svijeta prije čovječanstva. Nevjerojatno je i istovremeno prelijepo', kaže Holton koji dodaje da posjetitelja na otoku ima, kao i onih koji stižu na svojim kruzerima, ali da se svi drže samo sjeverne strane koja je razvijena za posjetitelje.
'No, najzanimljiviji dijelovi su ustvari na jugu', rekao je i opisao da se tamo mogu pronaći neobične životinje, drveće koje vas može ozlijediti i krokodili koji mirno čekaju iduću žrtvu. No, sve je bilo u redu dok u jednoj od svojih ekspedicija nije naletio na najveće otkriće do sada - Coiba je naime bio najveći otok kao dio zatvorskog sustava u ljudskoj povijesti. Zatvor koji je ovdje postojao otvoren je 1919. godine, a danas je napušten. Dok je radio, u njemu je u 30 kampova bilo 3 tisuće zatvorenika, većinom političkih.
Rigorozna mučenja i zlostavljanja zatvorenika
Bio je toliko rigorozan i sakriven od javnosti, da je bilo nemoguće pobjeći i oni koji su jednom završili u njemu, gotovo nikad višene bi bili viđeni. Više izvještaja o ljudskim pravima koji su istraživali život zatvorenika bivšeg zatvora na Coibi pisali su o mučenjima i zlostavljanjima koja su trpjeli zatvorenici.
Mučili su ih zatvorski čuvari, a najmanje 170 zatvorenika prijavilo je ozbiljno fizičko i psihičko zlostavljanje, dok se za najmanje dvojicu zna da su umrli od tih posljedica. Ovi su izvještaji potvrđeni i od istraživača i pravnika. Evidentirano je i nekoliko propalih pokušaja bijega kao i slučajeva kanibalizma.
Hotlon je rekao da pozvao svoj tim istraživača nakon što je pronašao lokaciju zatvora, a nakon što su otkrili pojedine ćelije koje su bile pretrpane preminulim zatvorenicima, lokalna policija ih je upozorila da im se ne približavaju jer se radi o onima koji su bolovali od AIDS-a.
Otkrili su da je dio zatvorenika bio u ćelijama s onima koji su već bili mrtvi, i da su morali trpjeti nesnosan smrad, a druge su pak do smrti zatvarali u zatvorene ćelije bez prozora i toaleta.
Jednog zatvorenika su, primjerice, držali u takvoj ćeliji sedam mjeseci i samo ga jednom dnevno hranili kroz mali otvor na vratima, a kada su ga odlučili pustiti van, pronašli su ga prekrivenog vlastitim izmetom. Molio je da ga vrate unutra jer ga je nakon toliko mjeseci bez svjetla sunce opeklo čim je izašao.
'Ovdje je bilo puno očaja', kaže Holton. S vremenom su čuvari napustili otok, pa se dio zatvorenika još neko vrijeme zadržao na otoku, kojim su lutali s dubokim psihičkim ožiljcima. Nakon svega su puštene i životinje koje su nekad bile uzgajane, no mnoge su nakon svega mutirale i danas su još uvijek neistražene.
Holton upozorava da i dalje nije sve tako crno na otoku, i da ima mnogo materijala koje još treba proučiti, kao i dijelova otoka koji su prelijepi i netaknuti.
Još brže do
