Karizmatski vođa, odličan govornik, briljantan u nastupu Blair je 2. svibnja 1997. nadmoćno pobijedio na izborima da bi s 43 godine postao najmlađi britanski premijer još od daleke 1812.
Danas se s dužnosti povlači teško narušena imidža, a vlastita mu se stranka čini gotovo osuđena izgubiti izbore 2009. ili 2010.
Međutim, Tony Blair i dalje je uvjeren da je učinio ono što je bilo "dobro" za njegovu zemlju. Čak vjeruje da će se "blairizam" pokazati žilavijim od zuba vremena.
Hiperaktivni šarmer, koji je postao zastupnikom s 30 godina, Anthony Charles Lynton Blair, rođen 6. svibnja 1953. u Edinburghu u građanskoj obitelji, odvjetnik po zvanju, preuzeo je čelništvo laburista 1994. nakon iznenadne smrti lidera Johna Smitha.
Ubrzo je temeljito preobrazio laburiste i od te stranke ljevice, koju podržavaju sindikati, izgradio stranku centra, modernu i naklonjenu Europi.
Laburisti su se vratili na vlast 1997. godine nakon 18 godina u oporbi. Blairu uspijeva nadmoćno pobijediti i 2001. godine te u nedostatku vjerodostojne oporbe i 2005. Tri pobjede laburista zaredom bile su presedan za stranku.
Više pragmatičan nego ideolog, Blair je instinktivan političar koji u globalizaciji vidi šansu i on postaje idejnim tvorcem "trećeg puta" kojim želi sintetizirati strategiju gospodarskog liberalizma s najboljom mogućom socijalnom uslugom.
Masovno ulaže i angažira privatni sektor. Njegovih deset godina na vlasti bilo je razdoblje prosperitetnog gospodarstva za Veliku Britaniju.
Proračun za obrazovanje udvostručen je od 1997., a proračun
zdravstva gotovo utrostručen.
Medije zna koristiti kao nitko dotad.
Blairove godine donijele su neovisnost od središnje britanske banke, uvođenje minimalne plaće, regionalizaciju Škotske i Walesa, te konačno i mir u Sjevernoj Irskoj, pravo na istospolne zajednice.
Blairove godine donijele su i jačanje antiterorističh zakona usporedno s rastom islamističke prijetnje, koja je i udarila na Britance atentatima 7. srpnja 2005. s 56 žrtava.
U pitanjima imigracije, policije ili pravosuđa Blair je bio jednako konzervativan kao i njegovi protivnici.
U vanjskoj politici Blair, pripadnik Anglikanske crkve, otac četvero djece oženjen odvjetnicom Cherie koja brani ljudska prava, zastupnik je intervencionizma u ime demokratskih vrijednosti.
Ostao je vječnim saveznikom Sjedinjenih Država, iako je zbog toga stekao nadimak "Bushove pudlice", ali istodobno je bio i "čvrst europski partner".
U ime obrane demokratskih vrijednosti u pet je navrata poslao britanske vojnike na bojišta: u Irak 1998., na Kosovo 1999., u Sijera Leone 2000., Afganistan 2001., te opet Irak 2003. godine.
Dvije godine nakon atentata 11. rujna na Sjedinjene Države nakon kojih, "svijet više nije bio isti", kako redovito ističu analitičari i političari, rat u Iraku odbacila je britanska javnost. No Blair je inzistirao na tome ratu koji je za njega značio gubitak povjerenja u domovini i koji je dosad odnio 150 britanskih života.
Blair još uvijek odbija ispričati se za taj rat.
Uz rat u Iraku sporovi s ministrom financija Gordonom Brownom, koji već godinama čeka da zasjedne na premijersko mjesto te istraga o sumnjivom financiranju laburista učinili su svoje i definitvno zamračili sjaj Blairove zvijezde, iako je bio jedan od najdarovitijih političara svoje generacije.
Koliko je želio biti voljen tijekom prvog premijerskog mandata, toliko je žilavo ustrajao u svojeglavosti u trećem mandatu.
"Taj isti Blair, koji se trudio svidjeti u prvim godinama svoga
mandata, postao je lider koji je gotovo uživao biti omrznut", sažeo je premijerovu transformaciju analitičar Andrew Rawnsley, stručnjak za Blairovo desetljeće.
Takvu je ocjenu ovoga tjedna potvrdio i sam Blair.
"Najvažnije je na dužnosti premijera (...) činiti ono što smatrate ispravnim, a o ostalome sudit će povijest", rekao je i dodao "trebalo je tijekom godina donositi taktičke odluke goleme težine i uopće ne tvrdim da sam uvijek bio u pravu".
